Tekst Deklaracije o zajedničkom jeziku na prostoru bivše Jugoslavije stavljen je na uvid javnosti. U Deklaraciji se navodi da se u BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji upotrebljava zajednički jezik, ali se on ne imenuje.
Poslije serije regionalnih konferencija projekta “Jezici I nacionalizmi”, koje su od aprila do novembra 2016. održane u Podgorici, Splitu, Beogradu i Sarajevu, više od trideset eksperata različitih struka iz sve četiri države sastavili su Deklaraciju o zajedničkom jeziku u nameri da se podigne svest i aktivno utiče na postojeće nacionalističke jezičke prakse u BiH, Hrvatskoj, Crnoj Gori i Srbiji.
Više od 200 književnika, naučnika, javnih ličnosti potpisalo je ovu Deklaraciju, između ostalih i Rade Šerbedžija, Mirjana Karanović, Boris Dežulović, Rajko Grlić, Filip David, Ranko Bugarski…
U četvrtak će u Sarajevu zvanično biti predstavljen tekst Deklaracije, a on je već putem interneta stavljen na uvid javnosti.
U Deklaraciji o zajedničkom jeziku na prostoru bivše Jugoslavije se navodi:
“Suočeni s negativnim društvenim, kulturnim i ekonomskim posljedicama političkih manipulacija jezikom i aktualnih jezičnih politika u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji, mi, doljepotpisani, donosimo
DEKLARACIJU O ZAJEDNIČKOM JEZIKU
Na pitanje da li se u Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji upotrebljava zajednički jezik – odgovor je potvrdan.
Riječ je o zajedničkom standardnom jeziku policentričnog tipa – odnosno o jeziku kojim govori više naroda u više država s prepoznatljivim varijantama – kakvi su njemački, engleski, arapski, francuski, španjolski, portugalski i mnogi drugi. Tu činjenicu potvrđuju štokavica kao zajednička dijalekatska osnovica standardnog jezika, omjer istoga spram različitoga u jeziku i posljedična međusobna razumljivost.
Korištenje četiri naziva za standardne varijante – bosanski, crnogorski, hrvatski i srpski – ne znači da su to i četiri različita jezika.
Inzistiranje na malom broju postojećih razlika te nasilnom razdvajanju četiri standardne varijante dovodi do niza negativnih društvenih, kulturnih i političkih pojava, poput korištenja jezika kao argumenta za segregaciju djece u nekim višenacionalnim sredinama, nepotrebnih ”prevođenja” u administrativnoj upotrebi ili medijima, izmišljanja razlika gdje one ne postoje, birokratskih prisila, kao i cenzure (te nužno auto-cenzure), u kojima se jezično izražavanje nameće kao kriterij etno-nacionalne pripadnosti i sredstvo dokazivanja političke lojalnosti.
Mi, potpisnici ove Deklaracije, smatramo da
-činjenica postojanja zajedničkog policentričnog jezika ne dovodi u pitanje individualno pravo na iskazivanje pripadnosti različitim narodima, regijama ili državama;
-svaka država, nacija, etno-nacionalna ili regionalna zajednica može slobodno i samostalno kodificirati svoju varijantu zajedničkog jezika;
-sve četiri trenutno postojeće standardne varijante ravnopravne su i ne može se jedna od njih smatrati jezikom, a druge varijantama tog jezika;
-policentrična standardizacija je demokratski oblik standardizacije najbliži stvarnoj upotrebi jezika;
-činjenica da se radi o zajedničkom policentričnom standardnom jeziku ostavlja mogućnost svakom korisniku da ga imenuje kako želi;
-između standardnih varijanti policentričnog jezika postoje razlike u jezičnim i kulturnim tradicijama i praksama, upotrebi pisma, rječničkom blagu kao i na ostalim jezičnim razinama, što mogu pokazati i različite standardne varijante zajedničkog jezika na kojima će ova Deklaracija biti objavljena i korištena;
-standardne, dijalekatske i individualne razlike ne opravdavaju nasilno institucionalno razdvajanje, već naprotiv, doprinose ogromnom bogatstvu zajedničkog jezika.
Stoga, mi, potpisnici ove Deklaracije, pozivamo na
-ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama;
-zaustavljanje represivnih, nepotrebnih i po govornike štetnih praksi razdvajanja jezika;
prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti;
-izbjegavanje nepotrebnih, besmislenih i skupih ”prevođenja” u sudskoj i administrativnoj praksi kao i sredstvima javnog informiranja;
-slobodu individualnog izbora i uvažavanje jezičnih raznovrsnosti;
-jezičnu slobodu u književnosti, umjetnosti i medijima;
-slobodu dijalekatske i regionalne upotrebe;
– i, konačno, slobodu ”miješanja”, uzajamnu otvorenost te prožimanje različitih oblika i izričaja zajedničkog jezika na sveopću korist svih njegovih govornika.”
Deklaracija je stavljena na uvid javnosti putem veb stranice www.jezicinacionalizmi.com, gdje svako ko želi može i da je potpiše.
(mondo.ba)