Ruševine pogona fabrike ŠIPAD u okolini Sarajeva još su jedan simbol koji predstavlja propast industrije na prostorima bivše Jugoslavije.
Velika drvno-prerađivačka industrija, koja je u kolektivnom sjećanju u regionu ostala prije svega po namještaju – i TV reklami “Lako je za razmještaj, ako imaš namještaj” – u godinama tranzicije bila je razbucana, pokradena i privatizovana, da bi na kraju poslovanja ostaci ŠIPAD-ovih fabrika u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji otišli u stečaj.
Organizovana proizvodnja namještaja u Americi
Riječ je o kompaniji koja je na vrhuncu moći zapošljavala 80.000 radnika i imala organizovanu proizvodnju namještaja u Sjedinjenim Američkim Državama.
“ŠIPAD se uklapa u tadašnju ekonomsku politiku i situaciju u drvnoj industriji i industriji namještaja plasiranjem proizvoda ne samo na domaće nego i na inostrano tržište, što je bilo važno za sticanje deviza. ŠIPAD je imao razgranatu mrežu prodajnih mjesta širom Jugoslavije. Asortiman se uklapao u standardnu produkciju, što ne znači da nisu moguće izuzeci”, kaže dr Vera Brdar-Mustapić, kustos zagrebačkog Muzeja za umjetnost i obrt.
Istorija ŠIPAD-a seže u 19. vijek
Priča o ŠIPAD-u započinje još u 19. vijeku, kada je, nakon što je Austrougarska anektirala Bosnu i Hercegovinu, njemački preduzetnik Oto Štajnbajs 1892. godine započeo iskorišćavanje šuma u Bosanskoj Krajini. Firma Bosanska šumska industrija – akcionarsko društvo registrovana je 1900. godine, imala je sjedište u Drvaru i već je tada zapošljavala 2.800 radnika.
Kako bi prevozila drvenu građu, firma je izgradila željezničku mrežu širom Bosne – do Prijedora i Jajca, ali i do Knina u Hrvatskoj. Nakon Prvog svjetskog rata firma mijenja ime u ŠIPAD – Šumsko industrijsko preduzeće Dobrljin-Drvar a.d., a nakon promjena nekoliko društvenih sistema, propala je 2016. godine. Izvoz drveta i drvene građe pretvorio je tadašnji ŠIPAD u velikog izvoznika, što se nastavilo i nakon Drugog svjetskog rata.
Kako bi smanjili troškove morskog prevoza, vlasnici ŠIPAD-a su u doba Kraljevine Jugoslavije izgradili luku u Šibeniku, gdje je željeznicom, preko Knina, dovoženo drvo. ŠIPAD-ova Luka Drvo u Šibeniku nije se registrovala i dobila koncesiju 1995. godine po propisima Republike Hrvatske, zbog čega je nastao sudski spor. Godine 1997. radnici su formirali preduzeće Luka Drvo Šibenik, ali ono je otišlo u stečaj.
Prostor je preuzela Luka Šibenik. Vlada Federacije BiH smatrala je kako su oštećeni za oko 100 miliona evra, ali pravosnažna presuda nije donesena.
Pravosnažno nije presuđeno ni po tužbi ŠIPAD-a protiv grada Dubrovnika koji je tužen jer je njihovom drvnom građom 1991. godine zaštitio Orlandov stub od ratnih stradanja.
Vrhunac razvoja između 1945. i 1990.
Najveći razvoj ŠIPAD bilježi između 1945. i 1990. godine. U martu 1948. godine Vlada BiH osnovala je samostalno preduzeće ŠIPAD i obnovila njegove kapacitete. Drvna građa služila je u izgradnji ratom stradale države, ali i za izvoz.
“Drvna industrija počela se u Jugoslaviji snažnije razvijati nakon Drugog svjetskog rata i bila je jedina koja je imala velike izvore sirovine. Zato su dosta izvozili – glavna perjanica u BiH bio je ŠIPAD, u Hrvatskoj je to bilo Exportdrvo, a u Sloveniji Slovenijales. U tim firmama okupili su se vrhunski stručnjaci za razvoj proizvoda i tehnologije, marketing i drugo. Velike firme su radile na obnovi drvne industrije”, kaže dr Ivica Grbac, profesor emeritus na Fakultetu šumarstva i drvne tehnologije u Zagrebu.
Poslovni procvat ŠIPAD doživio je između šezdesetih i devedesetih godina, kada je djelovao kao Složena organizacija udruženog rada (SOUR) ŠIPAD. U to vrijeme radio je više od 80 odsto poslova obrade i prerade drveta u Bosni i Hercegovini, sa značajnim kapacitetima u Hrvatskoj i Srbiji.
SOUR ŠIPAD bio je mastodont socijalističke privrede – obuhvatao je 25 radnih organizacija s 239 osnovnih organizacija udruženog rada – fabrika, skladišta, prodavnica i predstavništava – te je imao i svoju banku. Zapošljavao je 84.500 radnika, namještaj je prodavao u 370 radnji u bivšoj Jugoslaviji, nudeći kupcima popularne kuhinje, spavaće sobe, regale, fotelje i sve ono što im je trebalo da popune brojne stanove nastale u tom periodu.
Namještaj se izrađivao u fabrikama širom Bosne i Hercegovine – u Sarajevu, Mostaru, Foči, Gornjem Vakufu, Doboju, Magliću, Bosanskom Šamcu i drugdje. Zanimljivo je kako je ŠIPAD u Bosanskom Šamcu imao dvije fabrike s 1600 radnika – Budućnost, koja je radila namještaj za domaće tržište, i Stil, gdje se radio stilski namještaj za izvoz.
Savremena laboratorija za ispitivanje kvaliteta namještaja
Brojni su poznati dizajneri namještaja radili u projektnim biroima ili pogonima ŠIPAD-a. Među njima su bili i čuvena hrvatska dizajnerka namještaja Blaženka Kučinac, koja je radila u zagrebačkoj Dubravi, dizajneri Dragan Roksandić i Božidar Lapaine, kao i Salih Teskeredžić, današnji profesor na sarajevskoj Akademiji likovnih umjetnosti.
“Radio sam neko vrijeme u razvojnom centru ŠIPAD-a u Sarajevu. Važno je znati kako su dosta ulagali u ljude i u svoj dizajn i razvoj proizvoda. Investirali su u fabrike i izrađivali postojeće modele namještaja, ali i nove modele koje su predlagali dizajneri. Bili su inventivni i pratili su trendove. Napravili su i savremenu laboratoriju za ispitivanje kvaliteta namještaja”, napominje dr Ivica Grbac.
Stara TV reklama koju možemo vidjeti na “Youtubeu” slikovito govori o ŠIPAD-ovim proizvodima.
Stručnjaci za drvnu industriju ističu kako je ŠIPAD bio jedan od najznačajnijih jugoslovenskih izvoznika. U Italiju, Zapadnu Njemačku i zemlje Bliskog istoka izvozio je drvo, dok je namještaj izvozio nadaleko.
“U to vrijeme bili su najveći evropski izvoznik u SAD i Australiju. U Americi su imali deset fabrika namještaja za tamošnje kupce”, podsjeća profesor Grbac.
Promjena političkog sastava 1991. pretvorila je socijalistički ŠIPAD u dioničarsko društvo. Odlukom Radničkog saveta 29. maja 1991. nastalo je preduzeće ŠIPAD D.D. koje se 1999. pretvara u ŠIPAD Holding.
Kasnije je nastala firma ŠIPAD eksport-import koja je u stečaju od 2016. godine. Posljednjih godina svog poslovanja ŠIPAD se više nije bavio namještajem – u Sarajevu su iznajmljivali prostor poslovne zgrade u Titovoj ulici, koju je potom kupila jedna bosanskohercegovačka banka uz pristanak većinskog vlasnika, Vlade Federacije BiH.
“ŠIPAD je bio svetski brend u svojoj branši. Nažalost, završio je kao i mnoge druge slične kompanije”, zaključuje dr Ivica Grbac.
(kurur/index.hr)
