spot_img
spot_img

Zamjena uloga u odgoju ili kada djeca roditeljima postanu autoritet

spot_img
spot_img
spot_img
spot_img

Nekada, ne tako davno, u vrijeme kada su se poštovale i vrednovale osnovne ljudske vrijednosti, bili smo sigurni da su djeca imala svoje mjesto u porodici.

Uloga djece bila je da se njihovi roditelji brinu o njima, njihovom odgoju, odrastanju, da im priušte onoliko koliko su u mogućnosti, najbolje što su mogli, i najvažnije, da ih oblikuju u odgojene ljude koji će sutra sa usvojenim vrijednostima biti neko ko će biti reprezent porodice, ali i prenositi iste na mlađe naraštaje.

Pa smo tako mogli da vidimo da su mlađi uvažavali starije, počevši od pozdrava onih koje znaju njihovi roditelji, ustajali starijima u javnom prijevozu, poštovali autoritet učitelja, da nekom ne pomognemo ko je stariji, nemoćniji, bilo je nemoguće. Ulazak gostiju u kuću djeca su dočekivala na nogama, ukazujući poštovanje, te uz kratko zadržavanje napuštali prostoriju gdje su se vodili razgovori odraslih, uz sve druge osude neprikladnog ponašanja njihove djece prema drugima, gdje su djeca bila zaista sankcionisana od svojih roditelja ukoliko su bila kriva.

Čak su, uz pratnju roditelja morali ukoliko su krivi otići do mjesta stanovanja onog kome je učinjena šteta izviniti uz prisustvo roditelja uz obećanje da se neadekvatno ponašanje neće ponoviti. I slabo se ponavljalo.

Noviji talas modernog roditeljstva donio je mnoge promjene u društvu, koje se odražavaju u svim sferama života. Od samog rođenja djece možemo čuti roditelje da ružne postupke djece opravdavaju time daje takav temperament, takvo dijete, ne ograničavajući ni jednu njegovu želju, zahtjev, omogućavajući mu i više nego su roditelji u prilici, dovodeći sami sebe u neprilike i zaduživanja, poredeći se s drugima, usađivanjem u dijete nečega s čime stvara prividno sliku da je sve što se može kupiti jedina vrijednost, te stvarajući kod djece osjećaj da mora sve da ima, jer će da lupa glavom ako ne dobije, ili da prijeti da će sebi nešto napraviti čime će ugroziti sebi život.

Valjda je sve lakše nego li priznati da smo nekada i napravili propust kao roditelji, a da nisu svi drugi krivi. Mnogi roditelji su tada, u tim situacijama nemoćni, bojeći se za ishod prijetećih poruka, nesvjesni valjda da su sami odgovorni što su odgojili dijete koje nikad nije znalo za “ne može sad, to ne mogu priuštiti”, ili negu drugu vrstu ograničavanja, ali i objašnjenja djetetu razloge, koji zahtijevaju obrazloženje adekvatno njihovom uzrastu, za koje je potrebno potruditi se da ono razumije i shvati, ali koje će mu pomoći da shvati da u isto vrijeme ako ne napraviš rođendan u rođendaonici si normalno dijete, ne kupiš skupe patike kao razlog za uvažavanje, nego da je znanje i ponašanje ono na osnovu čega treba da bude vrednovano.

Koliko sada imamo priliku da čujemo da se djeca uče da starije pozdrave na ulici, koliko su osvijštena da starijem ukoliko su u prilici treba pomoći ponijeti vrećicu, kanister vode, ili da samostalno ustanu u javnom prijevozu nekom ko je stariji?

Mnogi su izazovi u danjašnjem vremenu prisutni, koje značajno otežavaju odgoj zdravih ličnosti, pa često se išćuđavamo kada je neko pristojan, kulturan, obziran, uviđavan, i jako je teško naći sredinu koja će biti mjera da se generacije izvode u smjeru koji je zdrav, i koji će rezultirati da nam buduće generacije budu orjentisane ka prenošenju tih vrijednosti na mlađe, ali sa ovakvim današnjim generacijama MORA biti opomena da smo ovakvim odnosom prema vlastitoj djeci odavno dotakli dno smanjenom brigom za njih, zauzimajući za njih i onda kada su u krivu, ne osuđujući loše postupke, istovremeno podržavajući i opravdavajući takvo ponašanje.

Neophodno je posvetiti više vremena njima, potražiti pomoć ukoliko nismo u mogućnosti pružiti im podršku i pomoć, upućujući ih na prave vrijednosti, na ono što je zaita vrijedno a ne ono što su nam nametnuli osuđeni kriminalnci po zadrugama i drugi youtube-ri po društvenim mrežama.

Koristan teskt u prilogu:

“Zatvorenik osuđen na smrt čekajući pogubljenje zatražio je olovku i papir kao posljednju želju. Nakon što je pisao nekoliko minuta, poziva zatvorskog čuvara i traži da se pismo proslijedi njegovoj biološkoj majci. U pismu je pisalo…

“Mama, da ima više pravde na ovom svijetu, danas bismo oboje bili osuđeni na propast, ne samo ja. Kriva si koliko i ja za život koji sam živio. Sjećaš li se kad sam ukrao bicikl tipu i donio ga kući? Pomogla si mi da ga sakrijem da mi otac ne bi saznao. Sjećaš se kad sam ukrao novac iz susjedovog novčanika? Prešutila si mi… Sjećaš se kad si se svađala s mojim ocem kada bi galamio na mene. Svadjala si se s njim jer me krenuo spriječiti kad sam kopirao ispit umjesto da učim, tada je i otišao.. Mama, bio sam tek dijete, onda sam se pretvorio u problematičnog tinejdžera i sad sam netolerantna i agresivna osoba. Mama, bio sam samo dijete kojem je trebala ispravka, a ne odobravanje. Ali ipak ti opraštam!”

Molim vas, samo pošaljite ovo pismo što većem broju roditelja širom svijeta kako bi im dali do znanja da imaju odgovornost odgajati dijete tako što će osoba djelovati, u dobru ili zlu.

Hvala ti mama što si mi dala život i pomogla mi da ga izgubim. Tvoj sin je kriminalac.

Podsjećam i da: Ko odbija kazniti sina, taj ga ne voli. Ko ga voli, ne oklijeva se svađati s njim. Odgoj je najmoćnije oružje kojim možete promijeniti svijet. Učite djecu i nećete morati kažnjavati odrasle!”

Mr. sci. Edina Osmić –Šadić, psihoterapeut u edukaciji

 

 

spot_img

Повезано

spot_img
spot_img

Последње вијести

spot_img
spot_img