Svaka rezolucija je u osnovi, politički akt, bez obzira na sadržaj. Nakon sinoćnjeg glasanja u Generalnoj skupštini UN-a, ni jedna politika u BiH nema razloga za zadovoljstvo.
Bošnjaci, jer se pokazalo da većina članica svjetske organizacije ne stoji iza rezolucije, ili čak dvije trećine čovječanstva, a Srbi zato što je rezolucija – iako u startu od strane Sekretarijata Skupštine, okarakterisana kao „manje važno pitanje“ o kome se odluke donose prostom, a ne dvotrećinskom većinom – formalno, ipak, usvojena.
Zajednička spoljna politika BiH, čije je vođenje u nadležnosti tročlanog Predsjedništva, nakon svega što se dešavalo oko rezolucije, jasno je, više ne postoji. Ako je ikada i postojala To je glavni utisak i najveći problem. Iskustvo, a ne samo logika, govori nam da to može značiti samo jedno – da je pod znakom pitanja suštinsko postojanje političkog subjekta, u čije ime su članovi Predsjedništva bili dužni da istupaju, u skladu sa Ustavom.
Hoće li sutra protestnu notu „u ime BiH“ dobiti zemlje koje su glasale protiv i bile uzdržane od glasanja, ili one koje su podržale rezoluciju? Ili i jedni i drugi, što bi bio vrhunac apsurda, ali i najilustrativniji prikaz stanja u kome se nalazi vanjska politika , odnosno sama BiH.
Nakon Njujorka, na dobitku su jedino oni koji su sve ovo i „zakuvali“.
Ne mogu se oteti utisku da je najvažniji cilj rezolucije bio da se podjele između Bošnjaka i Srba, po svaku cijenu, učine trajnim i nepremostivim. Baš kao i između Rusa i Ukrajinaca.
Iako ovaj plan, ako je suditi po komentarima na društvenim mrežama, izvještajima medija, ali i reakcijama samih zvaničnika, daje određene rezultate, razloga za slavlje, ipak, nema ni u njihovim redovima. Rezultat glasanja je, naime, potvrdio da politički uticaj kolonijalnih sila i dalje postoji, ali je sve slabiji, ponestaje im snage; i vremena…
Zato, Srbi i Bošnjaci, kojih se ovo najviše tiče, moraju pokazati odgovornost, i što prije energično i nedvosmisleno odbaciti političke motive koji su u pozadini cijele priče o rezoluciji. Pomirenje je unutrašnji psihološki proces, do koga se ne dolazi jednostranim deklaracijama i rezolucijama kojima se više od trećine stanovnika ili pola države, proglašava neprijateljem, dok se, istovremeno, o zločinima genocida počinjenim nad tim istim, stradalničkim, srpskim narodom u 20. vijeku – i to od pojedinih sponzora i kosponzora rezolucije – ćuti.
Šta će se desiti ako srpska politika, s punim pravom, ustane sa rezolucijama o njemačkim zločinima u Drugom svjetskom ratu ili o genocidu koji je počinjen u Jasenovcu i drugim stratištima u tadašnjoj NDH? Hoće li to pomoći integracijama unutar BiH,ali i BiH u EU, da li ćemo nakon svega početi ubrzano da gradimo auto put od Sarajeva ka Beogradu, ili će biti nastavljen naš sunovrat u prošlost? Šta je izvjesnije?
Procesom pomirenja, pokazalo se (i) u Njujorku, ne može se upravljati iz stranih ambasada. Bilo čijih. Jer oni, imaju (samo) svoje interese.
„Tamo gdje nema zajedništva, država se raspada pred prvim udarom vjetra“, svojevremeno je, konstatovao glavni ideolog britanske konzervativne partije Rodžer Skruton. Ne bez razloga, vjerovatno.
Šteta, koja je učinjena, bez obzira na sve, mora se kontrolisati, i to direktnim dijalogom u BiH, bez posrednika, sponzora i kosponzora. Ali samo pod uslovom konsenzusa da su juče u Njujorku, u stvari, izgubili svi. Osim onih koji na BiH gledaju kao na šahovsku tablu sa drvenim figurama umjesto naroda.
Siniša Milić
