Svašta se poslednjih dana i mjeseci pisalo o nama, pa i danas. Razni analitičari, instituti, nema ko se nije izredao.
Kada je već tako da iskoristim i ja gužvu, da se provučem sa (još) par rečenica. Uz sav rizik da me, zato što sam tu gdje jesam, zbog lošeg prevoda ili namjere, koja samo čeka mig, povod, ma i najmanji pogrešan potez, ipak, proglase i osude kao „glasnogovornika“ svega, uglavnom „zloga“, jer optužbe inih, danas su, istovremeno i dokazi krivice. Neoboriva pretpostavka.
Još 1922. godine, čuveni, (u svakom smislu), Osvald Špengler, u svom kapitalnom djelu „Propast zapada“, napisa što šta. Naslov knjige, valja pomenuti radi dušebrižnika, ne bi trebalo da ima veze sa današnjom, prvenstveno ideološkom odrednicom tj. značenjem pojma „Zapad“, jer, pobogu, knjiga je dovršena 1922. dok je prvi tom pisan četiri godine ranije – 1918.godine. Glavna ideja Špenglerove „Propasti“, inače, jeste da je životni vijek svake svjetske kulture, pa tako i ove naše, ograničen, a završava se fazom civilizacije.
Uz ostalo, analizirao je i pitanja demokratije i građanskih, tj.političkih prava, naročito slobode štampe, u periodu zapadne civilizacije. Temama koje su nam i danas bliske, po više osnova.
Pa tako, ustvrdi, kako „nema strašnije satire od satire na slobodu misli. Nekada se ljudi nisu usuđivali da slobodno misle; sada to smeju, ali ne mogu. Oni samo još hoće da misle ono što treba da hoće, i baš to osećaju kao svoju slobodu. A druga strana ove kasne slobode: svakome je slobodno da kaže šta hoće; ali štampi je na volju hoće li to uzeti na znanje ili neće. Ona (štampa) može osuditi na smrt svaku istinu time što ne preuzima na se posredovanje pred svetom: strašna cenzura ćutanja, koja je utoliko svemoćnija, ukoliko ropska masa čitalaca naivno i ne primećuje da takva cenzura postoji“.
E sad, u takvim okolnostima, kada se zapadna civilizacija, uz pregršt ljudskih i političkih prava, „konačno i sa suviškom“, kako to jednom prilikom reče sovjetski disident na zapadu, Aleksandar Solženjicin, „izborila“ i za slobodu misli i za slobodu štampe, uz sva ta i tolika prava i slobode, koja su predvodnik i lučonoša liberalizma, većini, normalno, djeluje kao gubljenje vremena i zapitati se – šta je to istina?
Za Špenglera, međutim, istina je, u skladu sa naprijed rečenim, „ništa drugo do ono što se stalno čita i sluša!!! Može neka sirota glava koliko hoće negde sjediti i sakupljati razloge koliko god hoće da bi se utvrdila istina – to ostaje samo njegova istina. Ono što štampa hoće, e to je istina“, smatra ovaj njemački filozof i istoričar.
Ne novinari, naravno, već „zapovednici štampe“, kako ih naziva, „oni su ti koji proizvode, mijenjaju, izmjenjuju uzajamno istine“.
Bez obzira što je od štampanja knjige prošlo stotinu i kusur godina, što Špengler do zaključaka nije dolazio strogo naučnim metodama, već mahom analogijom, kako to tvrde njegovi brojni kritičari, među kojima je i Maks Veber, čini mi se da ne bi bilo viška, ono što nam se svaki dan servira kao univerzalna i neporeciva istina, što se „stalno čita i sluša“, naročito danas i ovdje, po nekada, ipak, sagledati i iz njegovog ugla.
Ko to i kakvu istinu hoće, i zašto baš tu istinu?
Smijemo, naravno; kada ćemo, ako ne danas, ali ostaje ogromna, skoro neutoljiva sumnja – jesmo li u stanju još slobodno misliti?
Siniša Milić
Predsjednik SkupštineBrčko distrikta
