Mejdi Sulejmani: Jedva sam čekao da svojih prvih 30 KM donesem mami

Bh. gitarist Mejdi Sulejmani sredinom septembra predstavio je instrumentalno gitarsku numeru “Nemir”, za koju je muziku i aranžman radio sam.

Ovaj rođeni Brčak, s trenutnom adresom u Sarajevu, samo za čitatelje magazina „Azra“ govorio je o novoj numeri, ali i o svom privatnom životu i trnovitom putu koji ga je doveo do uspjeha. Zahvaljujući trudu i predanom radu danas radi s najvećim bosanskohercegovačkim muzičarima.

Kako je došla inspiracija za ovu numeru?

– ‘’Nemir’’ je nastao prvenstveno kao potreba da se pokažem kao autor, jer valjda to dolazi s godinama i pređenim kilometrima u muzici. Čovjek sazrije i dobije potrebu da pokloni ljudima i autorski rad. Većinom su me viđali kako pratim druge muzičke zvijezde, ali ovog puta sam publici poklonio dio sebe. Također, ova kompozicija govori o mom desetogodišnjem putu kroz sve dobro i loše što život nosi, počevši od mojih prvih ozbiljnih koraka u muzici, do toga da s vremenom ljudi koje volite nisu više s nama, pa sve do nekih lijepih momenata i prekretnica u żivotu. Ako se instrumental pažljivo posluša, sve je tu, sve te bure života, ali i uplovljavanje u mirnu luku.

Zašto „Nemir“?

– Kolebao sam se da li naziv kompoziciji da dam na engleskom ili našem jeziku. Jer, mahom muzičari s ovih prostora svojim djelima daju nazive na engleskom jeziku. Nekad u tinejdžerskim danima sam imao tu fazu te instrumentalima davao imena kao što su „Soul for sale“, „Birthday Lullaby“, „Special place“…, međutim, pitao sam se zašto bih uopšte to radio, jer ciljam na našu balkansku publiku, pa sam se odlučio za ime ‘’Nemir’’, a ako me stranci pitaju reći ću im da je to, ustvari, naziv “Restlessness’’. U tom imenu je sve ono o čemu kompozicija govori. Usponi, padovi, sve ono što uznemirava, ali i smiruje. Možda je malo čudno što o kompoziciji bez teksta govorim na ovaj način, ali pažljivom slušaocu te riječi će doći. Zato je i poseban izazov komponovati instrumentalnu muziku u želji da nešto kažeš.

Kada i kako ste se izborili za svoj prvi instrument?

– To je bilo davno. Bio sam možda treći razred osnovne škole, dakle neke 1999. godine. Tada je naša kuća bila devastirana i morali smo se seliti bezbroj puta, tako da sam do sedmog razreda promijenio četiri škole i možda je to razlog za moju introvertnost, jer nikada nisam imao neku konstantu, pa da se naviknem na okruženje i društvo. Razonodu sam tražio u knjigama i muzici. Rastao sam u muzičkoj porodici, gdje je otac i tada aktivno svirao gitaru, te nam je to bio jedini izvor prihoda, gitara je uvijek tu negdje ‘’smetala’’, pa je logično bilo da je nekad uzmem i pokušam iz nje izvući nekoliko tonova. U tom periodu poslije rata, u okruženju nije bilo muzičke škole, te otac nije imao mogućnost da me upiše, kako bih krenuo s formalnom muzičkom naobrazbom, a privatni časovi harmonike apsolutno nisu dolazili u obzir, jer me taj instrument nikada nije privlačio.

Uvijek sam uživao u žestokom zvuku električne gitare, koji me ostavljao gladnim za još. Mogu slobodno reći da je Rock and Roll u venama i tako će biti dok god me ima na ovoj Planeti. Prvi susret s gitarom se desio s mojih devet godina kada mi je rahmetli amidža pokazao neku jednostavnu instrumentalu, mislim da se zove ‘’Johnny guitar’’, i tada me taj instrument privukao. Nešto sam povremeno pokušavao da sviram, ali kako su me i druge stvari interesovale u tom periodu ostavio sam gitaru, ali samo nakratko, te sam joj se potpuno posvetio u sedmom razredu osnovne škole. Tu dolazi period nemilosrdnog višečasnovnog vježbanja i po dvanaest sati dnevno. Sjećam se postera s akordima koji sam zalijepio na zid, te sam satima pokušavao da ih odsviram. Dobio sam električnu gitaru i pojačalo od našeg prijatelja iz Švedske, i tek tu kreće prava zabava.

Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo?

– Volio sam da čitam i da se igram fizičara. Zanimala me nauka, pa sam pravio razne eksperimente koji su nekad znali i neslavno završiti. Roditelji su uvijek bili tu, i pružali najbolje od sebe, i dali sve što imaju kako bismo brat i ja uvijek bili sretni i zadovoljni. Nismo imali materijalno bogatstvo, ali smo imali jedni druge. Skromni dom pun radosti i muzike. Tada sam shvatio da je novac samo brojka na računu, i da ništa ne mijenja zagrljaj roditelja. Roditelji su me odgajali u pravim vrijednostima. Bili su i strogi, jer škola je dolazila na prvo mjesto. Imao sam sat dnevno da provedem na igralištu, pa bih nakon toga išao kući da radim zadaću i da učim. Zahvalan sam im na tom metodu odgoja, iako sam tada mislio drugačije.

Kako ste se osjećali kada ste dobili prvi honorar i šta ste od njega prvo kupili?

– Poseban je to osjećaj i pomalo nevjerovatan. Mislim da je to bio honorar od svirke s lokalnim brčanskim bendom, a svirao sam u kafiću ‘’Iron Horse’’. Velikih 30 KM sam jedva čekao da donesem kući i kažem mami ‘’Evo, idi kupi sebi šta’’. Imao sam osjećaj da sam ozbiljan muzičar koji zarađuje, i nosi milion maraka u džepu. To je bio jedan podstrek da još više radim na sebi, pa da taj honorar jednom bude i dvadeset puta veći. Želio sam svirati, putovati i zarađivati i uvijek sam želio obradovati druge.

U Vašoj porodici gotovo svaki član svira neki instrument i dugo se bavi muzikom. Vaš otac svira gitaru i pjeva duže od 30 godina, brat pjeva, a Vi svirate gitaru, kako je bilo odrastati u takvom muzičkom okruženju?

– Da mogu vratiti vrijeme, želio bih da sve bude isto. Otac je vrhunski muzičar, i s mog gledišta žalim što je ostao samo na lokalnom nivou, jer takav muzički kapacitet ne srećemo svugdje. On je vrhunski instrumentalist, ali i kompozitor, tekstopisac. Naravno, znate da u našem bh. društvu druge stvari igraju glavnu ulogu, i da polusvijet i polutalenti s poluproizvodima mogu da uspiju, jer su podobni i proračunati, a prave stvari ostaju negdje po strani. Mada, sada mi je drago da je ovo sve ovako, jer pravu umjetnost će cijeniti pravi ljudi. Malo je riječi i vremena da vam opišem ljudsku i muzičku veličinu mog oca. Moja mama također divno pjeva, i jako voli muziku. Sa mnom je prolazila sve moje muzičke faze, te su joj sada omiljeni bendovi „Rammstein“ i „Iron Maiden“.

Brata ne treba posebno predstavljati. Svi znamo o kakvom se talentu radi. On nije pjevač, on je kompletan muzičar koji svira nekoliko instrumenata bolje nego pola instrumentalista. Nas dvojica smo u tinejdžerskim danima imali neki svoj mikrokosmos i naš mali muzički haos u koji niko nikada nije smio da dira, niti da se petlja. Mnogo smo se svađali oko muzike, nismo se slagali oko pola harmonija koje smo svirali, oko repertoara smo vodili konstantne bitke, ali tako smo muzički sazrijevali, i na kraju smo uvažili suprotna mišljenja i našli neku zlatnu sredinu. Mi živimo muziku. To vrijeme bih volio da vratim. Fatmira bih volio vidjeti na najvećim svjetskim pozornicama, jer mišljenja sam da je ovo premala i toksična sredina za njega, koja samo može da sputava sve ono što on zaiste jeste i što može. Jedini znam šta je on u stanju odsvirati i otpjevati.

Danas radite s vrhunskim pjevačima, muzičarima, no zanima me kako je izgledao Vaš put do uspjeha?

– Ako je plod sladak, to je znak da je put bio trnovit. Ne smatram da sam ispunio sve ono što sam zacrtao da ispunim, ali radit ću vrijedno na tome. Od sedmog razreda, kada sam ozbiljno počeo da vježbam, bio sam posvećen muzici do kraja. Dvadeset i četiri sata sam samo mislio o muzici. U vrijeme kada sam bio druga smjena, budio bih se u sedam ujutro, kako bih mogao vježbati do pola dvanaest i oko dvanaest krenuti u školu. Bilo je svega, od ismijavanja, manjka poštovanja preko čuđenja zašto na leđima nosim pretešku gitaru zajedno s torbom i zašto čekam neki prevoz na stanici, kako bih mogao stići na probu. I stignem na kraju uvijek na vrijeme, dok oni koji su deset minuta od mjesta gdje sviramo, kasne. Odvajao sam od novca koji bih dobio za užinu da kupim žice, kabl za gitaru, neku pedalu. A novac za užinu je bio dvije marke. Pola za sendvič, pola za žice. Bilo je i toga da su ljudi preko mog brata i mene zaradili i fine novce, dok smo mi gledali kako da ukalkulišemo u deset maraka hranu, prevoz u oba pravca i neku kafu, dok su se drugi častili autima, garderobom i putovanjima. Ljudima je bila smiješna ta moja strast prema gitari. A ja nisam mario za te ljude. Zato sam sada gdje jesam. A ne znam iskreno, gdje su sada ti ljudi.

Koliko Vas je sve to što ste prošli guralo dalje da budete bolji i uspješniji?

– Prva akustična gitara bila je neka prastara rumunska gitara s krivim vratom, ali proizvodila je muziku što mi je tada bilo važno. A što se tiče martinki, to je posebna priča. U povratku iz škole sam vidio da neki starac prodaje polovnu robu, blizu gradskog parka u Brčkom, a između ostalog i te čizme. Otišao sam i pitao za cijenu. Rekao mi je da koštaju 20 maraka. Kao da mi je rekao da su 200. Pitao sam ga može li sačuvati do sutra, da vidim mogu li naći te pare, a on mi reče da to nije opcija, ako se prodaju-prodaju. Jedva sam čekao da dođem kući da pitam ima li kakve šanse da dobijem te pare. Tu je uskočila moja strina koja mi je dala tih 20 maraka da kupim te čizme. Bio sam sretan, međutim nisam ih još kupio. Šta ako ih je starac prodao? Jedva sam čekao da dođe u park da vidim da li su još tu. I bile su. Kupio sam ih konačno. Nekoliko sedmica kasnije na času primijetim da se đon odvojio od čizme. Više sam bio tužan nego postiđen. I kao po nekoj lošoj sreći, profesor me prozove da dođem pred tablu da odgovaram. Brzo sam zalijepo đon nekom žvakom. Naravno, kako sam izlazio pred tablu čuo sam podsmijeh, ali nisam imao izbora. Tako sam proveo čitav dan u školi.

Kako danas gledate na sve padove, ali i uspjehe u životu?

– I uspon kao i pad su dijelovi života. Čovjek ako nema tih oscilacija, treba da se zapita da li je živ. Iz svega učimo, ja najviše iz padova, koji su sastavni dio čovjekovog odrastanja i puta kojim ide. Svi smo svjesni da živimo u nesigurnom vremenu, i ako nismo spremni da padnemo nekoliko puta, jer smo do ovog trenutka živjeli pod staklenim zvonom, onda će sve ovo što se dešava biti dodatno jezivo. Malo je stvari koje me mogu iznenaditi i ostaviti razoružanog. Uvijek imam plan B. Tako sam naučio. Uspjeh je podstrek da čovjek bude još bolji. Mislim da je to i dodatni teret, jer nakon uspjeha ne bi trebalo ići stepenicu dolje, a svaka stepenica gore je sve teža i teža. Volim izazove i radujem se onim koji dolaze. Na sve gledam kao na jedan ludi tobogan.

Da bi čovjek postigao uspjeh, osim ljubavi, šta je još potrebno?

– Potrebna je luđačka zanesenost i konstantan rad. Potrebno je da čovjek oko svojih želja i planova sazida veliki zid, preko kojeg niko nema pogled, i da se dobro zarobi u želje i planove i dobro zasuče rukave i radi prvenstveno na sebi. Jako je bitan taj mikrokosmos u kojem si sam sa sobom. Jako je bitno prepoznati toksične ljude i one koje žele da sputaju, jer su oni nesretni i nesposobni da naprave nešto značajno. Čuvajte se lažnih osmijeha, pogleda i velikih obećanja. Budite objektivni prema onome što nudite svijetu, i prepoznajte nedostatke svog proizvoda. Mislim da ne treba pasti pod uticaj Jutjub pregleda, jer to je greška koju većina sada radi. To je hrana za ego, koja se lako može kupiti. Jedna doza samokritičnosti je imperativ. Čovjek da iskreno prepozna svoje nedostatke i radi na njima, ne bi imao vremena da govori o tuđim nedostatcima.

Kome najviše možete zahvaliti za svoj uspjeh?

– Najveća zahvala uvijek prvenstveno ide dragom Bogu koji mi je sve dao s razlogom i koji je najveći oslonac i podrška. Postoji jedan čovjek kojeg uvijek spominjem i s kojim najduže radim. To je Armin Muzaferija. Sviramo zajedno dobrih šest godina i više smo od kolega. Imam dva brata. Jedan je Fatmir, a drugi je Armin. Zahvalan sam njemu i njegovom menadžeru što je prepoznao i dao šansu jednom mladom muzičaru iz Brčkog koji se lavovski borio da napravi nešto. Proputovali smo svijet, imali toliko divnih koncerata po svijetu da više i ne znam broj. Dijelili smo i dijelimo sve. Od luksuznog hotela u Turskoj, pa sve do nekog hostela u zabačenom kraju Njemačke. Jeli smo od paštete na benzinskoj pumpi u Veroni pa sve do paelle i svježeg lososa na plaži u Valensiji. Malo je dvadeset listova da opišem naša putovanja, kao i da napišem koliko tog čovjeka volim, cijenim, i koliko sam zahvalan na svemu.

Koja mjesta na kojima ste nastupali najviše pamtite?

– Toliko je prekrasnih mjesta gdje me muzika odvela. Ako moram da izdvojim nekoliko, onda je to definitivno festival u Valensiji, gdje smo imali vremena i da posjetimo Alhambru, obiđemo kompletnu Valensiju i proputujemo Španiju. Zatim, tu je turneja po Americi i posjeta San Francisko Golden Gate mostu, kao i posjeta ostalim znamenitostima koje ostavljaju bez daha. Kalifornija ima posebno mjesto u mom srcu. Zatim posjeta Grand Canyon, putovanje po Arizoni, posjeta Floridi i februarsko brčkanje u đakuziju u 22:00 sata uvečer. Izdvojio bih i prekrasne koncerte u Parizu, Veroni, Norveškoj, Istanbulu. Ovo su samo neke uspomene koje ostaju za života.

Vaša supruga Naida također je završila muzičku akademiju. Jeste li se Vas dvoje tako i upoznali?

– Mi smo se upoznali slučaj(NO), jer ništa nije slučajno. Bio sam na turneji s Arminom i imao sam nekoliko dana odmora u Sarajevu. Vidio sam da je jednoj lijepoj djevojci koju imam u prijateljima rođendan. Odvažio sam se i čestitao, u nadi da ćemo i početi neki razgovor. To se i desilo. Dogovorili smo da izađemo na kafu i, eto, ostalo je historija. Tako sam upoznao ljubav svog života.

Koliko često imate priliku zajedno nastupati?

– Barem jednom mjesečno imamo jedan zajednički nastup. Naravno, ako ja nisam na nekoj dužoj turneji. To je super osjećaj, razumijemo se jako dobro muzički, što uvijek rezultira odličnim nastupom.

Koliko je bitno povjerenje između dvije osobe da bi se održala jedna veza ili brak?

– Iskrenost i povjerenje su definitivno ključ zdrave veze. Zatim bih tu dodao i humor. Bitno je stremljenje ka istim ciljevima u životu. Često volim da se zezam i šalim što je njoj super, i uvijek uživa u mojim glupostima. Posao kojim se bavim je težak, iako neko mislio drugačije. Mnogo vremena sam na putu, kada sam kući imam obaveze prema izvođačima u smislu da moram učiti novi repertoar, zatim tu su moje autorske kompozicije na kojima radim. Ako imate osobu koja ne shvata da se s instrumentom često mora provesti puno radno vrijeme od osam sati, onda to nije to. Moja Naida sve razumije, i uvijek me oraspoloži svojim najukusnijim jelima.

Kako je izgledalo vaše vjenčanje?

– Kao i svako drugo vjenčanje. Da nema fotografija, sve bi bilo u magli. Mnogo stvari se moralo organizovati, i baš je to bilo stresno. Mnogo stresniji od pucanja žice na pozornici pred 10.000 ljudi, vjerujte mi. Još smo mi imali skromnu svadbu. Svaka čast ljudima koji prave megalomanske svadbe za hiljadu ljudi.

Roditelji ste. Imate djevojčicu. Koliko su se sada Vaše obaveze promijenile?

– Kada to malo biće dođe, sve se mijenja. Obaveze se nisu promijenile, nego samo smo preuredili prioritete. I dalje je sve isto, samo što je Iman sada ‘’ukrala show’’ i sve se vrti oko nje. Hvala Bogu na ovom poklonu. Kada sam je prvi put uzeo u naručje, osjećao sam se kao da su se sve ljubavi svijeta slile u jednu rijeku. Mogu vam pisati romane, ali nista nije dovoljno dobro da se opiše taj osjećaj.

Biste li voljeli da i Vaša kćerka krene muzičkim stopama?

– Prvenstveno je bitno da je ona sretna i zadovoljna šta god radila u životu. Ali ako odabere muziku, neću imati ništa protiv ukoliko je to zdravo bavljenje muzikom, daleko od kafana, klubova, žute štampe i balkanskih muzičkih takmičenja. Dakle, zdravo bavljenje muzikom kao umjetnosti, daleko od muzičkog konzumerizma.

Koliko je bitno ostati svoj u poslu kojim se bavite?

– Najbitnije je ostati svoj i dosljedan sebi. Tu smo svi saglasni. Ali, mnogo njih poklekne pod pritiskom komercijalnog bavljenja muzikom zbog brze zarade i popularnosti. Nisam nikada savio kičmu pred tim trendom, niti ću. Ako ne budem imao druge opcije, radije prestajem da se aktivno bavim muzikom, nego da umjetnost gledam kroz prizmu koliko je bakšiša na svirci i da smatram da je to ostvarenje nekog sna. To je možda dobra finansijska prilika, ali miljama daleko od umjetnosti. Daleko od toga da smatram da umjetnik mora biti siromašan s dugovima do grla, već smatram da pravu umjetnost treba njegovati godinama i da ona raste i sazrijeva u čovjeku. Nju ne treba tražiti po svadbenim veseljima. To je aposlutno moje mišljenje koje ne pokušavam nametati bilo kome.

Rođeni ste i odrasli u Brčkom, no s porodicom ste se doselili u Sarajevo, zašto?

– Svugdje u svijetu muzičari i drugi ljudi koji se bave bilo kojom vrstom posla sele u veći grad radi ostvarenja nekog većeg cilja, jer im je rodno mjesto postalo premalo za sve ono čemu teže. Tako sam i ja razmišljao i nisam se pokajao. Sarajevo je najbolje što ova država nudi, te sam do sada ostvario one ciljeve kojima sam težio. Sarajevo mi je pružilo više posla, mnoga poznanstava i mnoge saradnje. Nisam se pokajao.

Imate li neku neostvarenu želju ili su Vam se sve ispunile do sad?

– Čovjek sniva, a Bog određuje. Mislim da je najbitnije postaviti realne ciljeve i truditi se da ih ostvariš. Još bitnije je stvari nazvati pravim imenom. Pod tim smatram zavaravanje kupovinom pregleda i plaćanje novinskih članaka. Mnogi su sebi stvorili privid od karijere od koje nema nekog dugoročnog zadovoljstva. Ne treba biti skromam, ali treba biti realan.

Izuzev u muzici u čemu još onako istinski uživate?

– Uživam kao i svaki normalan porodičan čovjek u provođenju vremena sa suprugom i kćerkicom. Volim posjetiti roditelje, družiti se s bratom, provoditi vrijeme s Naidinim roditeljima, koje također zovem mama i babo. To su divni skromni ljudi. Uživam u istraživanju novih muzičkih žanrova i pokušavam da izvučem iz njih ono što bi meni koristilo na muzičkom putu. Volim da čitam. Najviše djela Georgea Orwella i Franza Kafke.

Ko su Vaši prijatelji i družite li se s kolegama s javne scene?

– Naravno. Kroz projekte se družim, ručam i ispijam kafe s mnogim kolegama. Uvijek je zadovoljstvo popiti kafu sa Arminom, popričati o našim novim projektima. Volim piti kafu sa mojim dragim Halidom Hajdukovićem, producentom i vlasnikom Sound ART Studija u Sarajevu. S njim imam milion tema, volimo istraživati muziku, biti u toku sa svjetskom muzičkom produkcijom a i zaljubljenici smo u „Apple“ proizvode, tako da imamo milion tema.

Koji su Vam naredni planovi?

– Radim s Arminom Muzaferijom na novim projektima, planiramo nastupe za period koji slijedi, zatim završavam i drugu instrumentalnu kompoziciju za koju ću raditi spot, ako Bog da. Imam nastupe sa suprugom, radim probe i snimanja s drugim izvođačima i uporedo s njima planiram neke projekte. Sve je u znaku ljubavi i muzike.

 

 

 

 

(azra.ba)

Ostavi odgovor

Unesti Vaš komentar
Upišite Vaše ime