Irena Proskauer: Svjedok ustaških zločina u Brčkom

Osamdesettrogodišnja Irena Proskauer rođena je u Beču od oca ljekara Frica iz Katovica, u Poljskoj, i majke Ilze iz Leotena, u Njemačkoj. Od Beča do Šamca prošla je dva rata i zapamtila mnogo strahota.

Osamdesettrogodišnja Irena Proskauer, učiteljica u penziji, jedina je preostala osoba iz malene jevrejske kolonije u Šamcu, koja je počela da nestaje nakon njemačke i ustaške okupacije tokom Drugog svjetskog rata.

Možda se za nju ne bi ni znalo da 2015. godine istoričar Nikša Nezirović nije napisao knjigu “Jevreji u Bosanskom Šamcu od 1863-1942. godine” o vremenu kada je u Šamcu živjela 31 jevrejska porodica.

Irena je imala filmsku sudbinu. NJen otac, Fric, stradao je u partizanskoj bolnici u Šekovićima, Trnovi, tokom sedme neprijateljske ofanzive zajedno sa dvije šamačke bolničarke – majkom i kćerkom Fanikom i Tonkom Kraus.

“Zanimljivo je da je njen otac poginuo zajedno sa njima, da bi nakon toliko godina Irena došla da živi u rodni grad Fanike i Tonke Kraus. Svijet je zaista mali”, kaže Nezirović.

Osamdesettrogodišnja Irena Proskauer rođena je u Beču od oca ljekara Frica iz Katovica, u Poljskoj, i majke Ilze iz Leotena, u NJemačkoj. Od Beča do Šamca prošla je dva rata i zapamtila mnogo strahota.

Kada su se Nijemci približili Brčkom, otac, budući da je bio Jevrejin, tražio je premještaj da bude terenski ljekar i dobio mjesto u Gornjem Rahiću, gdje je radio za sva okolna mjesta.

“U Rahiću smo živjeli u kući Marka Radića, gdje je bila smještena ambulanta. On je bio jedini Srbin sa porodicom u Rahiću i svi su ga voljeli. Imao je suprugu i kćer. Ustaše su ga ubile”, priča Irena.

Gledala je kako njega i suprugu odvode i čula je da su ih zaklali na brčanskom mostu, jer su se kasnije ustaše vratile i pokazivale slike.

“Njegovu kćer sakrila je Hamdibegovica Alikadić u pušnicu u baburi (gdje se loži vatra), a onda ju je njen tetak Milan Tomić odveo kod sebe i više je nisam vidjela, a čula sam da je otišla za Beograd”, sjeća se Irena.

Irena priča da se njen otac nakon toga oženio muslimankom Hanumkom, koja je već imala dva sina iz prvog braka i sa njom dobio kćer Seadu.

Zbog toga što su ga Nijemci stalno tražili, jer je imao svoju apoteku i kao ljekar pomagao partizanima, promijenio je ime u Ferid, a Irenino u Razija, vjerujući da ih tako neće ubiti. To ime je nosila tokom cijelog školovanja.

Početkom 1943. godine otac je otišao u partizane. Irena se prisjeća da ju je maćeha slala rano ujutro na njivu. Jednom je sjedila pet dana na trešnji i sakrivala se, a društvo joj je pravio brat koji je čuvao krave. Tako su izbjegli smrt.

Oca su joj uhvatili u Šekovićima, gdje je bio major centralne bolnice i odveli u zatvor u Brčkom. Protiv njega je svjedočio neki Kasimaga Kasimagić koji je rekao: “Krmka u glavu – da je ostao još koji dan u Rahiću odveo bi sve u partizane”.

“Moja majka (maćeha) ga je tražila i željela da ga spasi. Sjećam se, sreli smo u putu Avdu Berberovića iz Brčkog, kojeg je majka (maćeha) molila da pomogne. On joj je odgovorio: `Hajde kući dok je tvoja pasjača na glavi, muž ti je sinoć `otputovao` niz Savu u Zemun”, priča Irena.

Irena kaže da joj je otac strijeljan u Podgajičkoj šumi, gdje je i danas spomenik, a u Rahiću je na partizanskom groblju ploča sa njegovim imenom.

Irena je radila 40 godina kao učiteljica i izvela na životni put više od 200 đaka svih nacionalnosti, sa nekima od njih se još uvijek čuje, a ponekad je i obiđu.

U posljednjem ratu, devedesetih godina prošlog vijeka, išla je svuda – od Gradačca do Beograda, pa od Pala do Amerike, gdje joj je muž sahranjen.

Irena je prije dvije godine imala dvije teške operacije, ali zahvaljujući ljekarima u Šamcu, Doboju i Banjaluci polako se oporavlja.

 

 

 

 

(SRNA)

Ostavi odgovor

Unesti Vaš komentar
Upišite Vaše ime