Ana, djevojčica koja inkluziju nosi između dodira jagodica na prstima i mašine za Brajevo pismo

Ana Stjepanović učenica je sedmog razreda iz Brčkog. Zahvaljujući borbi njenih roditelja da kćerku uključe u redovan obrazovni sistem, Ana danas ruši predrasude o osobama s oštećenjem vida.

Prva klupa, djevojčica i mlađa žena sjede. Između rečenica nastavnice čuje se tek poneki zvuk mašine za Brajevo pismo. Djevojčica pravi bilješke. Njene kontrolne radove pregleda asistentica koja poznaje Brajevo pismo.

Dosad je nekoliko asistentica pratilo Anu Stjepanović iz Brčkog, učenicu sedmog razreda Druge osnovne škole. Najduže je uz nju bila Milijana Popić, koja je na prijedlog Anine porodice dobila priznanje UNICEF-a u Bosni i Hercegovini Šampionka inkluzije 2018. godine.

- Reklama -

“Dobila sam da odrađujem pripravnički da budem prva pomoć Ani, dok me ne rasporede negdje drugo. Bio mi je to prvi susret ne samo sa djevojčicom koja ne vidi, već uopšte sa osobom koja ne vidi. Prvih mjesec dana sam plakala, pitajući se – zašto se to dešava, zašto se desilo Ani, tako dobroj djevojčici. Bilo mi je teško. Trebalo je naučiti Brajevo pismo, kojem nas niko na fakultetu ne uči. Informacije o radu s osobama s invaliditetom su svedene na, recimo, psihološki pristup – kako prići i kako se ponašati, jer se očekuje da će s njima raditi defektolog, stručno osoblje”, prisjeća se Milijana za portal Diskriminacija.ba.

Brajevo pismo Milijana je naučila napamet – vidi, zapamti poziciju, usvoji. Ana je, reći će, vjerovatno isti princip koristila. Očekivanja nisu bila velika, ali je djevojčica do kraja prvog razreda znala Brajevo pismo, čitala je i pisala koristeći ga i svaki zadatak koji je postavljen pred nju – savlađivala je bez ikakvih poteškoća.

“Dok je Ana učila slova, pa ih povezivala i čitala bilo je lako. Čak i matematičke operacije, sabiranje, oduzimanje, množenje koje sva djeca uče napamet. Pomoć tiflopedagoga smo trebali kad je trebalo objasniti dijeljenje, jer je i nama trebalo vremena da shvatimo kako objasniti dijeljenje s potpisivanjem, nismo znali kako”, kaže ona.

Za svaki naredni korak u usvajanju znanja trebalo je truda. Osim samog procesa učenja, trebalo je savladati i tehničke prepreke – brzinu bilježenja gradiva, rad na Brajevoj mašini, vraćanje mašine na početak papira za novi red i slično. I postupak razumijevanja načina na koji Ana može da savlada nastavni proces tražio je vrijeme.

“Prvobitno smo potpisivali, odnosno prepisivali sa Brajevog pisma na uobičajeno. To je oduzimalo puno vremena, pa smo s vremenom počeli potpisivati samo stvari koje su bile bitne za procjenu znanja. Asistenti znaju čitati Brajevo pismo, majka zna, pa smo pojednostavili proces. Naravno, to nije značilo da previdimo greške koje dijete napravi, i njih smo uredno potpisivali kad se dese”, pojašnjava Milijana

Prihvatanje u zajednici imalo je sopstveni put. Neka od djece iz odjeljenja s Anom su išla i u vrtić, pa su se poznavali od ranije. Neka su se djeca bojala, jer je Ana – drugačija. Vrijeme je, na kraju, radilo za sve – svakodnevni zajednički rad savladavao je poteškoće.

“Ana je zrelija od svoje generacije i to je vidljivo u svemu – od muzike koju sluša, tema kojima se bavi, knjiga koje čita i naručuje iz specijalnih biblioteka, sve je zanima. Zbog svih svojih interesovanja, Ana ide naprijed. Osim toga, Ana ide i u muzičku školu, na časove engleskog. Za nju ne postoji granica, ukoliko je sistem podrži, ukoliko je zajednica prihvati”, ističe Anina asistentica sa najdužim angažmanom.

Kako Ana zna da je paradajz crvene boje?

Za Anin uspjeh zaslužan je mali ali najsnažniji tim ljudi iz sjene. Stubove oslonca čine roditelji koji su za svoje dijete tražili više, samo da bi bila ono što želi i može biti. Da Ana ne vidi i da zapravo, nikad neće vidjeti, otkrili su u njenom najranijem djetinjstvu. Suočavanje s nepoznatom situacijom nije bilo jednostavno, ali ih je naučilo da svaku odluku više puta premjeravaju, te da ne odlučuju od danas za sutra.

“Uopšte nije ni bitno šta se desilo”, kaže Ana, jednom rečenicom objašnjavajući da je uvid u ono što dolazi nakon toga zapravo najbitniji. Omiljenih predmeta, kaže, nema, jer joj većina stvari veoma dobro ide. Sluša zvučne knjige i očarana je istorijom sefardskih porodica iz djela Gordane Kuić. O svakoj zemlji koju spomenu na geografiji, zna mnogo – glavni grad, pojedinosti o načinu ishrane, oblasti u zemlji koje se po nečemu izdvajaju. Planove za školu nakon osnovne, još uvijek nije napravila. Bitno je samo da za taj izbor dobije više mogućnosti od onih koje je porodica dobila kad su birali obavezno obrazovanje.

“Išli smo u Derventu, Ana je možda imala dvije godine, Kad je imala šest godina, otišli smo u Beograd. Pozivali su nas i u Sarajevo. U Beograd smo otišli u proljeće, a Ana na na jesen kreće u školu. To je već vrijeme za odluku. Godinu ranije je usvojen zakon koji se bavio inkluzijom u Srbiji. Škola je bila odlična i obišli smo sve, ima dom, ima čuvare, ima osnovnu i srednju školu, dok nismo došli u restoran. On ima kapacitet od stotinjak djece, a namješten je za možda tek četvrtinu, iako je tek prošao doručak i usred je školske godine. Pitali smo zašto i objasnili su nam da tek toliko đaka pohađa školu, jer su roditelji ‘povukli’ svoju djecu, da djeca u škole idu od svojih kuća. Nakon toga smo se zahvalili na ljubaznosti, jer je nama to bio znak da mi ne trebamo biti tamo”, prisjeća se Anin tata Goran ulaska kroz vrata inkluzije.

Vratili su se svojoj kući i shvatili da borba u sopstvenoj okolini nema alternativu. Iskustva, i pozitivnog i negativnog su već imali, alat za dalji rad su tek morali stvoriti.

“Poraz je bio kad su se Ana i mama, u suzama, vratile iz vrtića, jer ih je vaspitačica s vrata poslala kući – tog dana za njih nije bilo asistenta. To nas nije pokolebalo i dalo nam je snagu samo da – prepreke ‘pojedemo’. Na jednom sastanku, na kojem su mi objašnjavali da ‘djeca ipak ne mogu’, bio sam spreman – nije bilo akta koji u to vrijeme nisam proučio. Moj argument je bio da se zakon mora provoditi, od trenutka kad stupi na snagu. Bio sam direktan i bez pardona, što je rezultiralo obećanjem šefa odjeljenja da će sutra biti uposleno deset aistenata, od kojih je jedan bio i za našu Anu”, kaže tata. Ana je tad konačno dobila mogućnost da u vrtiću boravi isto onoliko vremena koliko i njeni vršnjaci – čitav radni dan. Vrtić je stvorio osnovu za dalji rad, jer su Anino pravo na obrazovanje i život u zajednici bili tek na nivou – saznanja o njemu.

“Prije polaska u školu, susreli smo se sa svim stručnjacima u oblasti obrazovanja u Brčkom, koji su bili nepripremljeni na ono što nas čeka, a dijete nisu ni poznavali. Ostalo mi je u sjećanju da su je pitali mnoštvo stvari, između ostalog i koje je boje paradajz, pa je izazivalo čuđenje kako ona to zapravo zna. Ana je i tad znala, i danas zna, jer se sa njom radilo, njoj smo objašnjavali, rano smo počeli da radimo sa njom, pričali smo neumorno i sve što smo uzimali u ruke smo opisivali”, dodaje Anina mama Jelena.

Sa preprekama se svi ‘snalaze’, a na kraju ih pobjeđuju – porodice

Porodica Stjepanović na trenutke podsjeća na neimare. Kako jedan aspekt savladaju, tako ih dočeka drugi. Problem u već produženom trajanju je nabavka literature koja je Ani potrebna.

“Udžbenici su svoj djeci problem, jer plan i program ima velika odstupanja od literature. Na početku svake školske godine nastavnici prirede selekciju, najbitnije nastavne cjeline, koje onda kopiramo na Brajevo pismo. Međutim, materijal uvijek kasni, stigne pred kraj polugodišta. Ana uspijeva sve pohvatati jer nastavnici dosta toga diktiraju na času, ona i zapamti što je ispričano i to je to”, objašnjava Jelena.

Recepta za uspjeh nema, osim savladavanja staze korak po korak.

“Uopšte ne sumnjam u Anu u njene kapacitete već u sistem i kako će je ‘podnijeti’. Postoje nastavnici koji su i sami izrazili želju da sa Anom rade dodatno. Sve zavisi od ljudi, ne od gradiva”, zaključuje Anina mama. Problem je, potvrdiće i nastavnici, često smjenjivanje asistenata.

“Stalno traje neki period navikavanja, ili se učenica navikava na asistenta, ili asistent na nju, neko ko nema iskustva”, ističe Anin razrednik Jasmin Ibrahimović. Ana ima odličan prosjek, čistu peticu. Svi su saglasni – zasluženu.

“Djeci možda djeluje da joj se nekad povlađuje, ali Ana ima pomoć za ono što joj treba. Teško im je objasniti da ona ima pomoć jer ne vidi, u dolasku do izvora znanja, a ne da joj se gleda kroz prste zato što ona ne vidi. Djeci je teško da se pomire da neko kome treba pomoć možda postiže i bolje rezultate”, završava ovaj nastavnik engleskog sliku inkluzije u nastanku.

(Ana Kotur/diskriminacija.ba)

Ostavi odgovor

Unesti Vaš komentar
Upišite Vaše ime