Akademici iz našeg sokaka

Nesrećno razbijanje zemlje sa sobom je za običan svijet donijelo uglavnom negativne posljedice.

Poredak stvari u svakodnevnom životu, obrazovanju, zapošljavanju, sportu i još brojnim drugim oblastima, koji je stvaran više od pola vijeka urušen je bez da je stvoren novi.

Nacionalne revolucije koje su u Evropi počele 1848. godine i nakon kraćeg vremena okončane, na balkanskoj vjetrometini su počele sa zakašnjenem od 150 godina. Kako su okasnile, tako su ružno i završene.

Oblast sa kojom su se generacije u eks Jugoslaviji ponosile bilo je obrazovanje. Bez idealizovanja, to je djelatnost sa kojom smo se, kao rijetko kojom, mogli podičiti.

Nije da nije bilo zalutalih ovčica, ali su se one vrlo brzo vraćale svom stadu.

Napuštale su samostalno bez ikakvog sistemskog pritiska taj voz, jer im po znanju i čestitosti, nije pripadalo mjesto u vagonima tog voza na putu ka progresu.

Ali, ne lezi vraže, dočekali su oni “demokratske promjene” i svojih pet minuta. Kako bi izrazli svoju “akademsku snagu”, potpomognuti mediokritetsvom vladajućih struktura, kojima je visokoškolska diploma značila više od hljeba nasušnog, započeo je nepovratni sunovrat akademske zajednice.

Svaka varoš dočekala je svoju šansu da postane univerzitetski grad. Ili mjesto u kome će se oformiti barem jedan fakultet. Kompleksi male sredine konačno su izliječeni.

Tako je počelo. Imena kojim su nazivali te universe, baš su bila zvučna. Rijetko koje je dobilo ovdašnjem svijetu razumljiv naziv.

Sa istovjetnim ambicijama organizatora kurseva iz 1945. godine kada je komunistička vlast započela sa opismenjavanjem širokih narodnih masa, sve u cilju da se mogu pročitati NAREDBE nove vlasti.

Ratni lideri, koji su u mirnodopsko vrijeme uglavnom bili luzeri, namah su postajali diplomirani menadžeri za sve i svašta. Poptomognuti eksternim elementima koji su svoje posredovanje ovjerili visokim iznosima na personalnim bankarskim računima, postali su vladari.

Sve je to narod, sluđen i izluđen, izmoren i umoren ratnim dešavanjima bez otpora prihvatao. Bez pobune. Oni koji su ukazivali na pogubnost takve politike, suočeni sa nemogućnošću da žive od svog znanja, odlazili su u nepovrat sa ovih prostora. Ta kritična masa, uglednih ljudi, čestitog intelektualnog statusa, svakim danom je bivala sve nejača.

Pred naletom spoznaja “nove intelektualne elite” koja je “znanja i zvanja” stekla na tim univerzama, pala bi i znatno jača srednjovjekovna utvrđenja, a kamoli akademski građani koji su dobile diplome na državnim fakultetima u “mrsko” komunističko doba.

Put “u napredak”, bio je otvoren širom.

Ali avaj. Malo je bilo da dobiju fakulteteske diplome. Hoće još. Nazajažljivi su. Hoće da budu AKADEMICI. Kao da je to titula koju može ponijeti seoski poljar. Onako. Za zasluge što je seosku utrinu čuvao od hajvana. Da ne pogazi grah, kupus, krompir, šargarepu, djetelinu.

I mi u Brčkom smo nedavno dobili jednog AKADEMIKA. Njemu je to priznanje uručio profesor Univerziteta vrlo zvučnog imena. I to profesor čije se ime povlačilo po novinama, ne zbog akademskog uspjeha. Naprotiv, suprotno.

Zvanje AKADEMIKA je uručeno profesoru koji je osnovno znanje stekao još u ono mrsko komunističko vrijeme. Normalan svijet postavlja jednostvano pitanje. KAKO? I brojna potpitanja. Zar titulu AKADEMIKA ne daju AKADEMIJE NAUKA I UMJETNOSTI u kojima sjede najumnije glave jedne zajednice.

Ili to po novoustanovljenim pravilima takve sertifikate daju nevladine organizacije (Molim da se prave NVO ne nađu uvrijeđene). Njihova zvanja i titule, tako dodijeljene vjerovatno tim mediokritetima nešto znače.

Državi, narodu, stanovnicima te tzv. “POTVRDE” o akademskim zvanjima i priznanjima dodijeljene tim pojedincima, apsolutno ništa pozitivno neće donijeti.

Možda, samo osjećaj muke, tuge i sžaljenja nad pohlepom tih nagr(a)đenih individua.

 

 

 

Jedan pogled na priznanje AKADEMIKU SOTIROVIĆU

Ostavi odgovor

Unesti Vaš komentar
Upišite Vaše ime