Škole kao bojno polje: Učimo djecu da se ne isplati biti dobar, pa se čudimo u šta izrastu

Posljednji slučajevi premlaćivanja osnovaca u Banjaluci i Tesliću potvrdili su da je nasilje postalo uobičajen način komunikacije među tinejdžerima.

Borba za naklonost djevojčice, sukob zbog video igrice ili rasprava na temu u kojem naselju žive „seljaci“, a u kojem „elita“ – sve su to povodi za žestoke tuče, ali i druge, ne manje ozbiljne oblike vršnjačkog nasilja, poput vrijeđanja pred razredom ili izvrgavanja ruglu na društvenim mrežama.

Ombudsmanu za djecu RS su u posljednje dvije godine pristigle 92 prijave u kojima se ukazuje na vršnjačko nasilje, ali u ovoj instituciji ističu da je broj neprijavljenih slučajeva daleko veći.

Imidž


Stručnjaci tvrde da pouzdanih i potpunih podataka o učestalosti vršnjačkog nasilja u školama RS nema, između ostalog i zato što mnoge škole prikrivaju slučajeve nasilničkog ponašanja, kako u javnosti ne bi stekle loš imidž. Time se ionako zapušten problem dodatno gura pod tepih.

“Neke škole uopšte ne šalju izvještaje, a neke navedu da tokom cijele godine nisu imali nijedan slučaj nasilja. To je, naprosto, nemoguće: da vam godinu dana kroz dvorište i učionice prolazi po nekoliko stotina djece i da niko nikog ni ružno ne pogleda”, kaže Aleksandra Štrbac, izvršna direktorka NVO „Zdravo da ste“.

Ipak, ova organizacija je, na osnovu rada sa djecom, uočila da je vršnjačko nasilje jedan od najvećih problema u odrastanju. Situacija se dodatno pogoršala zbog novih tehnologija, koje su ubrzale komunikaciju među tinejdžerima. Mladi se, ističe Aleksandra Štrbac, često odluče na tuču na „jedan klik“, a da prethodno ne vide uživo svog „protivnika“ i ne stignu da razmisle o situaciji u kojoj su se našli.

“Naravno, nije u tome korijen problema. Osnovni problem je što živimo u društvu koje toleriše nasilje i u kome je sve manje solidarnosti i empatije. Čak i roditelji djecu od malih nogu uče da se „ne isplati biti dobar“, pa se poslije čude u šta im djeca izrastu”, kaže Aleksandra Štrbac.

Sivi dom

Dr Ivana Zečević, profesorka razvojne psihologije na Univerzitetu u Banjaluci, dodaje da roditelji najčešće ili djeci ne postavljaju jasne i čvrste granice ili ih vaspitavaju isključivo batinama, a pogubno je, kaže, i jedno i drugo.

“S druge strane, profesionalcima u školama su vezane ruke, zbog neadekvatnih kazni i nesaradnje roditelja. Šta djetetu koje je pretuklo vršnjaka znači premještanje u drugo odjeljenje ili snižena ocjena iz vladanja? Ništa. Može zbog toga postati još veća “faca” u društvu. Da se mene pita, ja bih tako uredila zakone da takvi završe u KP domu”, kategorična je Ivana Zečević.

Ona upozorava da vršnajčko nasilje nije samo krvava tuča i da treba reagovati čim se pojave prve uvrede i ružne riječi, ali je pitanje da li je to moguće.

“U školi sa više od hiljadu đaka, u kojoj su već primjećeni ozbiljni problemi, poput masovnih tuča i maloljetničkih trudnoća, radi jedan psiholog i jedan pedagog, a roditelji često odbijaju saradnju. I šta onda mogu psiholog ili pedagog? Jedino mogu da roditelje prijave Centru za socijalni rad, gdje će ih vjerovatno samo opomenuti”, kaže Zečevićeva.

Na koga da se ugledaju!?

Ivana Zečević tvrdi da roditelji i nastavnici nisu jedini odgovorni za porast nasilja među djecom.

“Mediji forsiraju nasilje. I na ekranima i u svom okruženju djeca gledaju kako prolaze nafrakane starlete i nabildani žestoki momci, kako oni koji krše zakon, a kako ljudi koji se za život bore radom i znanjem. Sve je nakaradno, odasvud se šalju poruke da je bitno kako ko izgleda, a ne šta zapravo jeste. I na koga onda da se ugledaju naša djeca”, pita Zečevićeva.

(srpskainfo.com)

Ostavi odgovor

Unesti Vaš komentar
Upišite Vaše ime