Kada je počeo rat s porodicom je otišao u Grčku, mislio je da će sve biti gotovo za nekoliko mjeseci, da će on, supruga i dijete uživati na plažama i da će se na kraju vratiti u Sarajevo. Međutim, kada je shvatio da rat neće brzo završiti počeo je tražiti drugi dom.
“Nigdje mi se nije išlo, niti sam sanjao da ću negdje da idem. U Pragu je bilo dosta naših ljudi i bilo mi je draže da idem tamo nego u London. Nisam htio da u Londonu cijeli život radim za nekog Engleza jer sam naučio sam za sebe raditi. U početku smo se bavili prodajom stvari na ulici, učili smo jezik, to je trajalo 2-3 godine. Nakon toga sam radio kao advokat, otvarao sam firme ljudima s naših područja koji su bježali po inostranstvu da bi dobili vize. Od toga sam uspio zaraditi nešto novca i s drugom sam uzeo mali lokal koji smo nazvali ‘Kogo’ jer je bio sličan ‘Kogu’ u Dalmatinskoj ulici. Bio je to mali italijanski bistro u kojem smo nudili pizze i tjestenine, ali i dobru kafu”, navodi Savić.
Nakon toga je uslijedio drugi restoran, pa treći i Savić je sada ponosni vlasnik četiri restorana u Pragu. Njegovi svakodnevni gosti su češki političari, sportisti, pjevači i ljudi iz javnog života, poznate osobe iz cijelog svijeta, turisti, ali i obični građani koji ne mogu odoljeti njegovim specijalitetima. Iako nerado otkriva imena svojih gostiju jer smatra da se nikoga ne treba ticati gdje ko jede, otkrio nam je zanimljivu situaciju sa Angelinom Jolie i njenom ekipom.
U svojim restoranima uglavnom nudi italijanske specijalitete, ali ponekad se za odabrane na meniju nađe i hrana koja je karakteristična na naše prostore.
“Pripremamo ribe, sireve, tjestenine, rižota, meso, steakove, pizze, pečemo svoj hljeb, focaccije i razne stvari. Nije ništa komplikovano ni ekstra skupo, ali ljudi nas vole i dolaze. Nemamo nešto specijalno iz naše kuhinje, imamo grah sa suhim mesom i tjesteninom, imamo pečene paprike s bijelim lukom. Za sebe napravimo pljeskavice. Česima koji dolaze na Jadran po povratku nedostaju, recimo, pljeskavice i kobasice, onda kad se vrate nedostaje im pljeskavica, kobasica. Onda ih ja napravim, nisu kao s čaršije, ali naučio sam se”, rekao nam je Savić.
Iako ovaj posao radi iz ljubavi, ističe da je on jako težak i naporan, a da se ključ uspjeha krije u volji i izdržljivosti.
“Ugostiteljstvo je težak posao ako čovjek učestvuje u njemu. Nije teško ako imaš odijelo, kravatu i pet menadžera, ali ako radiš kao ja onda je to druga priča. Imamo restoran na naljepšem golf igralištu u Pragu, gdje velike svjetske kompanije igraju turnire nakon kojih traže da im šef pred njima reže tunu od 30 kilograma i pravi carpaccio i steakove. Ja to radim. Potrebno je voljeti posao, imati volju, snagu i biti spreman na velika odricanja”, ističe Savić.
Ljubav ga je vratila i u Sarajevo, a prijatelji su ga nagovorili da i ovdje otvori restoran. Bistrott Duett je, kaže, sličan restoranima koje ima u Pragu, malo manji, ali u njemu se jednako dobro jede.
“Ljudi lijepo reaguju, možemo imati više posla, ali još smo novi, možda trebamo bolje raditi i prezentirati se. Pokušavamao plasirati stvari iz Praga, ali najveći problem je roba, slaba ponuda, a i to što ima je jako skupo. Tamo imamo mjesta gdje kupujemo stvari i sve je organizovano. Ovdje je slaba ponuda i veliki je monopol kompanija koje drže visoke cijene. Recimo, cijene ribe ovdje i u Italiju su strašno različite”, navodi naš sagovornik.
Iako je navikao na način života u Pragu, nada se da će sada, nakon što je otvorio restoran, češće dolaziti u rodni grad jer mu nedostaje merak.
“Tamo kad nešto slavimo ne možemo ni zapjevati zajedno jer u restoranima rade ljudi iz šest zemalja, a ovdje sjednemo, zapjevamo ‘Miljacku’, veselimo se. Naši ljudi su veseliji, zezaju se, imamo drugačiji stil šale i humora”, zaključuje Jovo Savić.
