Rok za određivanje trase je 30 dana i nakon toga biće jasno je li ovo još jedna predstava za publiku i hoće li se konačno početi nešto i graditi, a ne samo rušiti.
Sve će se oni, na kraju, nekako dogovoriti, ali kako će se zvati autoput Sarajevo – Beograd, mislim da nikad neće. Možda, “9. januar” ili “1. mart”, mada je i “29. novembar” u igri. Ili tamo negdje oko 6. aprila; taj je datum više nego karakterističan – obično negdje, u to gluvo doba noći, počinju naši ratovi, koji se nikada ne završavaju, jer uvijek ima romantičnih duša što vole peći rakiju i zapjevati: “Bogu dušu, Bog je neće”… Grobari sanjaju ratove.
Neće biti lako ni s trasom zato što se ne zna ko je aga koji će reći: “Veži konja gdje ti ja kažem!”
Kroz Srbiju je lako, ali kroz Bosnu, tu malu, jadnu i napaćenu zemljicu… Svi polažu pravo na nju, samo što niko neće da preuzme odgovornost. Tog začina nema u bosanskom loncu. Većina bi samo pravo, a obaveze neka preuzme neko drugi. Mrska “međunarodna zajednica” ili, možda, Turska, koja je, čak, na ovoj skupoći ponudila jare i pare za izgradnju moderne saobraćajnice koja će, konačno, povezati Beograd i Sarajevo (balkanski “Put svile” ili “svilenog gajtana”).
Ako se ne dogovore o trasi, siguran sam da će visoki predstavnik međunarodne zajednice u Bosni i Hercegovini Valentin Incko potegnuti “bonska ovlašćenja”. Ovog puta ne vjerujem da će oklijevati s obzirom na to da će se izložiti riziku da ga optuže kako ništa ne radi, odnosno da ne pomaže izgradnji dejtonskih mostova i puteva, makar na simboličan način (batinom, kako je to radio Pedi Ešdaun, ili mrkvom, kako su to radili svi ostali).
Batina je iz raja izašla. Mrkva je za zečeve i ostalu sitnu divljač. Ko je ikad vidio kapitalca da se dao namamiti na mrkvu? Tako da su sve prilike da će trasa biti zamka za krupnu divljač. Rok je 30 dana i nakon tog roka biće jasno je li ovo još jedna “predstava za publiku” (na sceni su odlični glumci) ili će se, konačno, početi nešto i graditi, a ne samo rušiti.
Koju trasu izabrati
Granica između Republike Srbije i Bosne i Hercegovine prilično je duga (prošao sam je, uzduž i poprijeko, više od hiljadu puta), tako da je teško odrediti koja je to optimalna trasa. Najkraći put jest: Sarajevo – Sokolac – Han-Pijesak – Vlasenica – Zvornik – Loznica – Šabac – Beograd. I sad, ako bi to bio ključni parametar i ako se odluče za tu trasu, imajući u vidu sve vijadukte i tunele, tada je u igri 260 kilometara autoputa ili brze ceste, što je dva do tri sata fine vožnje, a Sarajevo bi se “približilo” Beogradu (i obrnuto) za pola vremena. Malo li je?
Neka druga trasa možda bi opet išla jednim dijelom autoputa prema Šidu, pa preko mosta na Rači stigla do Bijeljine, potom do Tuzle, Kladnja i Olova, do Sarajeva. Taj je put nešto duži, ali bi Bosni i Hercegovini pomogao da riješi “tešku dionicu” Tuzla – Sarajevo. I to bi, za razliku od gore spomenute dionice, koja gotovo cijelom dužinom prolazi kroz Republiku Srpsku, više odgovaralo Federaciji BiH.
Ovdje treba napomenuti još jednu moguću varijantu koja bi Drinu prešla na mostu na Šepku (to je blizu Loznice), što bi odgovaralo Srbiji jer bi tako riješila svoju važnu dionicu od Rumske raskrsnice, preko Šapca do Loznice (malo manje od 100 kilometara), koja je trenutno u lošem stanju, a uvijek je zaobilaze veliki projekti i koridori.
Dionica preko Požege, Užica, Višegrada najviše bi odgovarala Emiru Kusturici jer bi prolazila kroz Mokru Goru (“Mećavnik”) i Višegrad (“Andrićgrad”), tako da će Milorad Dodik, predsjednik Republike Srpske, vjerovatno, favorizirati taj pravac ako prevladaju lični interesi, a ne interesi države u cjelini, što je u Bosni i Hercegovini stalna praksa s obzirom na to da se pitaju i odlučuju političari, a ne struka, kako je to u civiliziranom svijetu.
Na treba zaboraviti ni novi most, koji se trenutno gradi između Ljubovije (Srbija) i Bratunca (Bosna i Hercegovina), i moguću trasu preko Valjeva do Beograda (jednim dijelom Ibarskom magistralom), a kroz Bosnu bi opet išao preko Romanije ili preko Kladnja i Olova, što bi bila neka varijanta da oba entiteta dobiju približno jednak broj kilometara autoputa ili brze ceste.
Sve u svemu, biće zanimljivo vidjeti šta će se dogoditi, hoće li do realizacije uopšte doći i kako će se zvati najvažniji projekt između dvije države: “brza cesta pomirenja” ili “autoput mira i prijateljstva”.
Neka se zove kako god, samo neka bude.
(Al Jazeera)
