Povodom 11. novembra – Dana primirja u Prvom svjetskom ratu
Jedanaestog novembra 1918. godine, u jedanaest časova, stupilo je na snagu primirje potpisano između Njemačke i savezničkih sila. Time su okončane borbe na Zapadnom frontu, a datum je vremenom postao jedan od najprepoznatljivijih simbola završetka Prvog svjetskog rata. Za Srbiju, koja je tokom četiri ratne godine pretrpjela ogromne gubitke, pobjeda je već bila ostvarena. Probojem Solunskog fronta u septembru 1918. godine započelo je oslobađanje zemlje, a srpska vojska je 1. novembra ušla u Beograd.
Među ljudima koji su pratili taj ratni put nalazio se i Vasilije – Vasa Eškićević (1867–1933), slikar rođen u Irigu, čija je biografija neobično svjedočanstvo o jednom vremenu. Rat je dočekao kao školovan umjetnik sa iskustvom života u Rusiji, a završio ga kao ratni slikar Prve srpske armije, ostavivši za sobom slike, skice i dnevničke zapise.
Eškićevićev put do slikarstva nije bio uobičajen. Još kao učenik pokazivao je dar za crtanje, ali ga je otac, umjesto na dalje školovanje, uputio na berberski zanat. Tokom šegrtovanja čitao je o srpskoj istoriji, naročito o Prvom srpskom ustanku. Želja za obrazovanjem i umjetničkim radom odvela ga je najprije u Novi Sad i Beograd, a potom u inostranstvo. Usavršavao se u Beču i Rusiji, gdje je studirao na Imperatorskoj akademiji umjetnosti u Petrogradu i učio u umjetničkoj sredini kojoj je pripadao i znameniti Ilja Rjepin.
Do izbijanja Prvog svjetskog rata već je imao izgrađenu umjetničku karijeru. Ipak, ratni događaji 1914. godine naveli su ga da napusti Rusiju i dođe u Srbiju. Prijavio se kao dobrovoljac i bio raspoređen u Ruski inžinjerijski odred pukovnika Dobrova, u kojem je obavljao dužnost tumača.
Kada je u jesen 1915. godine, pod pritiskom austrougarskih, njemačkih i bugarskih snaga, započelo povlačenje srpske vojske, Eškićević je odlučio da ne napusti njene redove. Iako se ruski odred uspio povući drugim pravcem, on je krenuo sa srpskom vojskom od Kruševca, preko Prištine, Prizrena i Peći, do Skadra.
U svojim zapisima to povlačenje nazvao je „legendarnim povlačenjem“. Posebno je upečatljiv način na koji je opisao srpsku vojsku, koja se, uprkos iscrpljenosti i teškim okolnostima, nije odricala mogućnosti da nastavi borbu:
„koja se kao ranjeni ris u redu povlači“
Ovaj kratki zapis otkriva kako je Eškićević doživljavao vojnike sa kojima je dijelio sudbinu. U njegovom dnevniku povlačenje nije samo niz mjesta i događaja nego iskustvo čovjeka koji posmatra stradanje, neizvjesnost i istrajnost vojske.
Po dolasku u Skadar razriješen je dotadašnje dužnosti i upućen na oporavak u Italiju. Potom se vratio na Krf, gdje je zatražio da mu se omogući rad u svojstvu ratnog slikara. Smatrao je da događaji kojima prisustvuje zaslužuju da budu sačuvani i likovnim sredstvima.
U molbi je naveo da želi da kao svjedok rata može:
„ovekovečiti pojedine značajne epizode“
Njegovom zahtjevu je udovoljeno u junu 1916. godine, kada je postavljen za ratnog slikara Prve srpske armije. Na toj dužnosti ostao je do završetka rata.
Boravak na Solunskom frontu otvorio je novo poglavlje njegovog stvaralaštva. Slikao je ratne položaje, predjele i prizore iz života vojske. Posebno mjesto u njegovom radu zauzimaju događaji iz 1916. godine, kada su srpske jedinice vodile teške borbe za Kajmakčalan.
Iz tog perioda potiče slika „Kajmakčalan i selo Voštarani“, nastala 1916. godine. Djelo se danas čuva u Galeriji Matice srpske u Novom Sadu. Na njegovoj poleđini slikar je zabilježio naziv prikazanog mjesta i označio ga kao prostor velikih srpskih pobjeda. U istoj ustanovi čuva se i njegova „Srpska konjica“ iz 1917. godine.
Ove slike nisu značajne samo kao umjetnička ostvarenja. One su i svjedočanstva o ratnom prostoru, načinu na koji je savremenik posmatrao bojišta i o potrebi da se događaji sačuvaju od zaborava. Pri tome ih, kao i svako istorijsko slikarstvo, treba posmatrati u kontekstu umjetničkog postupka, a ne kao doslovne dokumentarne snimke.
Eškićević je istovremeno vodio dnevničke bilješke. U njima je zapisivao događaje, susrete, utiske i pojedinosti iz svakodnevnog života. Njegovi dnevnici danas predstavljaju važan izvor za istoriju srpske vojske, ali i za proučavanje odnosa umjetnika prema ratu.
Sačuvani dio dnevnika nalazi se u Rukopisnom odjeljenju Matice srpske. Riječ je o šest svezaka ispisanih grafitnom olovkom. Međutim, dnevnička građa nije potpuna: nisu sačuvani zapisi iz 1917. godine i prve polovine 1918. godine. Zato se njegov ratni put rekonstruiše i na osnovu drugih izvora, autobiografskih podataka i sačuvanih umjetničkih djela.
Kada je u septembru 1918. godine probijen Solunski front, srpska vojska je započela napredovanje koje je dovelo do oslobođenja zemlje. Bugarska je potpisala primirje 29. septembra, Niš je oslobođen 12. oktobra, a Beograd 1. novembra. Eškićević je pratio završne operacije i ostavio zapise o oslobođenom Beogradu.
Za njega, kao i za mnoge učesnike rata, oslobođenje nije moglo biti odvojeno od sjećanja na poginule i nestale. Radost zbog završetka okupacije pratila je svijest o cijeni kojom je plaćena sloboda.
U novembru 1918. godine Eškićević je sa srpskom vojskom stigao u Novi Sad. Bio je to povratak u kraj iz kojeg je potekao, nakon dugog školovanja u inostranstvu i ratnog puta koji ga je vodio preko Srbije, Albanije, Krfa i Makedonije. U Novom Sadu je nastavio umjetnički i javni rad i ostao do smrti 1933. godine.
Poslije rata nije prestao da se bavi temama iz vojničkog života. Njegove ratne slike, dnevnici i drugi rukopisi ostali su važan dio njegove zaostavštine. Dio dnevničkih zapisa objavljivao je u periodici, a njegova sačuvana svjedočanstva kasnije su postala predmet istoriografskih i književnoistorijskih istraživanja.
Poseban doprinos njihovom proučavanju dali su Slobodan Bjelica i Zorica Hadžić, čiji su radovi objavljeni 2017. godine u zborniku Elite u Velikom ratu. Godinu dana kasnije, u izdanju Prometeja i Muzeja Vojvodine, objavljena je knjiga Iz mog ratnog dnevnika 1914–1919, koju je priredio Slobodan Bjelica.
Danas, kada se 11. novembra sjećamo završetka Prvog svjetskog rata, Eškićevićeva biografija podsjeća i na jednu manje poznatu stranu srpskog ratnog iskustva. Pored vojnika, oficira i ljekara, sa vojskom su bili i umjetnici koji su nastojali da zabilježe ono što su vidjeli.
Vasilije Eškićević bio je jedan od njih. Njegovo slikarstvo i dnevnici dopunjuju istorijska znanja o ratu, jer nam omogućavaju da događaje posmatramo i očima čovjeka koji ih je neposredno proživio.
Na Dan primirja, njegova zaostavština podsjeća nas da se istorija pobjede ne nalazi samo u vojnim izvještajima i datumima velikih bitaka. Ona je sačuvana i u skicama, slikama i zapisima ljudi koji su sa srpskom vojskom prošli njen najteži put i dočekali oslobođenje.
(Slaviša Ćurić, arhivist, dipl.oec. / nula49.com)
