Nakon što me je nedavno pitala:
„Tata, kada će se kod nas otvoriti bazeni?“
moja osmogodišnja kćerka nastavlja da me ispituje.
Ne načelnika.
Ne poslanike.
Ne odjeljenja i komisije.
Mene.
Svog tatu.
I tada shvatam da je odgovornost zapravo na meni. Na nama. Na svima nama koji živimo u ovom gradu i kojima je postalo normalno da čekamo.
„Tata, hoćemo li imati 80 godina kad napravite bazene?“
Nasmijala se dok je to govorila.
A ja nisam.
Jer sam se sjetio teksta iz „Borbe“ od 25. jula 1979. godine u kojem piše da će Brčko „uskoro“ dobiti olimpijski bazen.
Dobili smo ga.
Koristili smo ga.
Generacije su na njemu odrastale.
A onda smo ga zatvorili.
I već osam godina stoji tako.
Onda je pokazala prstom na veliku zelenu površinu u našem naselju i rekla:
„Evo ovdje ih napravite.“
Jednostavno.
Bez studije opravdanosti.
Bez akcionog plana.
Bez strategije.
Bez idejnog rješenja.
Samo dječija logika.
Ovdje ima mjesta.
Ovdje ima djece.
Ovdje treba bazen.
I stvarno, zašto ne?
Zašto uvijek imamo razlog da nešto ne može?
Zašto uvijek treba čekati?
Zašto je lakše napisati strategiju nego iskopati temelj?
Dok odrasli raspravljaju o strategijama za mlade, akcionim planovima za mlade, vizijama i misijama za mlade, naša djeca provode ljeto na četrdeset stepeni.
Ne na bazenu.
Ne u vodi.
Ne na sportskim terenima.
Nego na vrelom brčanskom asfaltu.
Asfaltu kojeg nam, ruku na srce, nikada nije nedostajalo.
Za njega uvijek pronađemo novac.
Uvijek pronađemo još koji milion.
Uvijek pronađemo još koji kvadrat.
Samo nikako da pronađemo vodu za djecu.
I zato mi se ovih dana po glavi vrti jedna jedina rečenica osmogodišnje djevojčice:
„Tata, hoćemo li imati 80 godina kad napravite bazene?“
Ne znam, dušo.
Ali znam da je krajnje vrijeme da prestanemo čekati.
Jer djetinjstvo ne može da se odgodi do naredne strategije.
Autor: Radojicin mali
