Prije nekoliko dana pitala me kćerka:
„Tata, kada se kod nas otvaraju bazeni?“
Onako dječije, iskreno i jednostavno.
„Gdje kod nas?“, upitah je.
„Pa u Brčkom.“
Zastao sam na trenutak.
Ne zato što nisam znao šta me pita, nego zato što nisam znao šta da joj odgovorim.
Tada sam se sjetio jednog starog novinskog teksta.
List „Borba“ je 25. jula 1979. godine objavio reportažu pod naslovom „Brčanski korak napred od sedam milja“. Pišući o razvoju grada, novinar je zabilježio i ove riječi:
„Umjesto zagađene rijeke Save, Brčko će uskoro, u parku kraj ove rijeke, za svoje vrsne i manje umješne plivače imati pravi olimpijski bazen.“
I Brčko je dobilo bazene.
Generacije Brčaka su na njima odrastale, učile plivati, provodile ljetne raspuste i stvarale uspomene.
Problem nije što bazeni nikada nisu napravljeni.
Problem je što već oko osam godina ne rade.
I dok čitam o idejnim rješenjima, konceptima, novim otvorenim bazenima, strategijama za mlade i akcionim planovima, ne mogu da se otmem jednom pitanju:
Da li je zaista logično da grad koji već ima bazenski kompleks prvo razmišlja o tome šta će jednog dana graditi, a da ono što ima godinama stoji van funkcije?
U Rogatici su ove godine svim osnovcima i srednjoškolcima obezbijedili besplatan ulaz na bazene.
U Loparama bazeni rade.
U Čeliću bazeni rade.
U Orašju bazeni rade.
U Derventi bazeni rade.
U Brčkom imamo idejno rješenje.
Možda odrasli vole strategije.
Možda vole akcione planove.
Možda vole prezentacije.
Ali djeca vole igru, vole vodu…
I zato me ne napušta pitanje moje kćerke:
„Tata, kada se kod nas otvaraju bazeni?“
I što duže razmišljam o tome, sve mi se više čini da je to najvažnije pitanje koje je neko postavio o budućnosti mladih u ovom gradu.
Autor: Radojicin mali
