Skučena pećina u selu Mošorin jedini je dom porodice Čuturilov. Iako su nadomak dva velika grada, Beograda i Novog Sada, žive zaboravljeno u do sada neviđenim uslovima. Kada zakoračite u njihovu “kuću”, kao da se vratite nekoliko milenijuma unazad. Ne možete a da se ne zapitate – Srbija, 21. vijek, kako je ovo moguće?!
Da je ipak u pitanju “naše” doba svjedoče katastrofalno razvučeni kablovi i stari televizor, jedini “prozor” u svijet koji dijele Svetozar, Marica, Zlatica (17), Mira (15) i Miloš (6). Ta pećina i stari auto koji su, vjerovali ili ne, pretvorili u ormar je sve što imaju!
– U lagumu živim od malena. Za sebe se nisam bojao nikada, čak i bombardovanje kad je bilo nisam bježao. Sad me je stra’ zbog djece, ipak ima mnogo pukotina. Jednom je zemlja pala, ne daj Bože dijete da mi udari. Ispred nam je auto u kom držimo stvari, krompir i drugo, to nam je i špajz i ormar. Tu držimo jer nemamo gdi – započeo je priču dobroćudni domaćin Svetozar.
Kao da život “pod zemljom” nije dovoljno težak i nevjerovatan sam po sebi, suočavaju se i sa ozbiljnim zdravstvenim problemima. Najteže je najstarijoj kćerci Zlatici koja ima epilepsiju, česte napade i slabo govori, pa je ne smiju nikada samu ostavljati.
– Kupatilo nemam. Uzmemo lavor i kupamo se, nema šta tu. Nemamo ni poljski, pa idemo tu iza brijega. Drugo nemaš ništa bolje, to ti je sve. Kad nema nema – maltene kroz osmijeh pričao je Svetozar, pokazujući da mu, uprkos svemu, duha i volje za životom ne manjka, piše Blic.
Čuturilovi žive od socijalne pomoći i dječijeg dodatka. Svetozar se trudi i da nadniči gdje može, mada kaže da ga iskorišćavaju i često ne plate. Tj. da iskorišćavaju “svu sirotinju”.
– Šta ima to jedemo. Kod mene ne smije da se desi da nema. Makar nejeo ja, moja djeca moraju. Ako nema para da kupim to što treba, odem kod komšije da uzajmim pare malo, hiljadu dinara, dvije, da mogu da kupim djeci. Kupim im nekad čokolade i svega, uvijek su oni zadovoljni meni – dodaje.
Iako nekada spavaju svi zajedno u pećini, ipak je tu opasno za djecu i nemaju gdje svi da legnu. Stoga idu kod babe u obližnju kućicu koja je, koliko god zastrašujuće zvučalo, možda u još gorem stanju od njihovog laguma, a čak i nije njihova. Trska pada, jedan zid je obrušen, plafon podupiru obični drveni štapovi!
– Ja, djeco moja, spavam na ovoj gajbici pored šporeta. U jednom krevetu mi je sin Miloš, on se skoro operisao, na drugom su kćerka Savka, unučad Mira i Miloš, a na trećem kćerka Mira i unuka Zlatica. Nas se sedmoro ovdje potrpa. Tijesno nam je, al’ šta mogu. Da ih istjeram napolje ne mogu, prije bih ja izašla. Ja sam srećna što sam s mojim unučićima. Najteže mi je kad vidim kako se muče, al’ šta mogu čedo moje. Neki put i gladni legnemo. Eto tako živimo – rekla je baba Jovanka koja je navršila 86 godina.
Samo da djeca ne budu na ulici
Čuturilovi pomoć ne očekuju, ali joj se nadaju.
– Štogod da bude bilo bi dobro, a ako ne bude, šta da radim. Meni ne mora ništa, ja bih volio samo djeci mojoj da se pomogne, da ne bude na ulici da ostanu. Da imaju kuću svoju i kupatilo, e to bi mi najdraže bilo. A za mene ko zna, ja ću možda imati vječnu kuću gore kad odem na onaj svijet. Uzdam se u Božiju pomoć! – naveo je domaćin.
Skriveni od pogleda ljudi, tiho žive u neposrednoj blizini međunarodnog auto-puta kojim svi jurimo velikom brzinom žureći na svoja odredišta, vođeni raznim obavezama i problemima, nemajući vremena ni u prirodu da se zagledamo, a kamoli da primjetimo jednu malu katakombu u kojoj boravi ova skromna porodica.
Humanitarna organizacija Srbi za Srbe pokreće novu veliku akciju pomoći. Cilj je da se ovoj porodici što prije obezbijede normalni uslovi za život. Pozivamo sve dobre ljude da se uključe svojim donacijama, pomozite nam da Čuturilovi pećinu zamijene kućom!
(srpskainfo.com)
