Postoje putovanja koja planirate danima, i postoje ona na koja vas, čini se, neko pozove mnogo prije nego što toga postanete svjesni. Moje prvo putovanje na Kosovo i Metohiju bilo je upravo takvo.
Sedamnaestočasovno putovanje iz Brčkog do Prizrena i manastira Svetih Arhangela, na koje smo krenuli kako bismo prisustvovali manastirskoj slavi Svetog arhangela Mihaila, obilježili su brojni izazovi. U grupi hodočasnika iz Brčkog bio je i gradonačelnik Brčko distrikta BiH Siniša Milić. Na administrativnom prelazu Merdare vraćeni smo zbog problema sa putnom dokumentacijom, a nakon višesatnog zadržavanja i detaljnih kontrola na prelazu Jarinje, konačno nam je omogućen nastavak puta.
Kada smo u kasnim noćnim satima stigli u manastir Svetih Arhangela, umor je nestao pred prizorom koji nas je dočekao. Monaško bratstvo nas je primilo srdačno, kao najrođenije, a iznad svega osjećala se radost što smo, uprkos svim iskušenjima, stigli da zajedno proslavimo manastirsku slavu.
Kako se približavalo jutro, pogled na klisuru Prizrenske Bistrice, visoke stijene i Dušanovu zadužbinu ostavljao je bez riječi. Manastir danas nije grandiozan kao u vrijeme cara Dušana, ali upravo u njegovim obnovljenim konacima, ostacima drevnih zidina i neprekidnoj molitvi osjeća se snaga koja je nadživjela vijekove.
Svetu arhijerejsku liturgiju služio je mitropolit raško-prizrenski Teodosije, uz sasluženje sveštenstva i monaštva Eparhije raško-prizrenske. U porti su se okupili brojni vjernici i hodočasnici iz svih krajeva, koji su zajednički proslavili praznik u molitvi i sabranju.
U svojoj besjedi mitropolit Teodosije uputio je snažnu poruku mira i dostojanstva. Zbog velikog prisustva pripadnika kosovske policije oko manastira, zamolio je okupljene da sve protekne mirno.
„Nemojmo nikome dati zadovoljstvo da bilo koga uhapse. Neka ova slava protekne u miru i ljubavi. Danas slavimo Hrista, koji će učiniti ono što mi često nismo u stanju da učinimo”, poručio je mitropolit Teodosije.
Njegove riječi prihvaćene su u potpunoj tišini. Upravo ta tišina govorila je više od svake reakcije – govorila je o vjeri, strpljenju i dostojanstvu naroda koji se okupio u Dušanovoj zadužbini.
Poseban utisak ostavio je i iguman manastira, arhimandrit Mihailo, koji je nakon liturgije pozvao okupljene da radost praznika podijele na način dostojan svetinje.
„Zapjevajmo svi zajedno, neka propjeva i Bistrica, ali da nikoga ne povrijedimo”, rekao je sa blagim osmijehom.
Kasnije je dodao da su Sveti Arhangeli dom svakom čovjeku dobre volje.
„Radujmo se svakom čovjeku i svoju radost pokažimo lijepom riječju, osmijehom, čašom vode i svojom ljubavlju.”
Te jednostavne riječi ostale su da odjekuju među hodočasnicima mnogo duže od samog razgovora.
Pomoćnica direktora Kancelarije za Kosovo i Metohiju, zadužena za saradnju sa Srpskom pravoslavnom crkvom i brigu o kulturnom nasljeđu, Milena Parlić, naglasila je da upravo ovakva okupljanja čuvaju vjeru, tradiciju i kulturni identitet srpskog naroda na Kosovu i Metohiji. Posebno je zahvalila gradonačelniku Brčko distrikta BiH Siniši Miliću što je, uprkos svim poteškoćama na putu, stigao u manastir i pružio podršku vjernom narodu.
Šetajući među ostacima Dušanove zadužbine, teško je bilo ostati ravnodušan. Na tom mjestu prije gotovo sedam vijekova počivao je car Stefan Dušan. Manastir je kroz istoriju više puta rušen, paljen i obnavljan. Stradao je nakon osmanskih osvajanja, a teško je oštećen i u martovskom pogromu 2004. godine. Ipak, danas se iz njega ponovo čuje molitva.
Možda je upravo zato ova svetinja toliko snažna. Zato što je više puta padala, ali se svaki put ponovo uzdizala.
Dok smo razgovarali sa ljudima koji su stigli iz Republike Srpske, Srbije, Crne Gore i drugih krajeva, gotovo niko nije govorio o politici. Pričalo se o porodici, djeci, zdravlju i vjeri. Kao da ispred manastirskih zidina ostaju sve svakodnevne brige.
Jedan od hodočasnika tiho je rekao:
„Shvatiš koliko malo čovjeku zaista treba da bi bio miran.”
Niko nije imao potrebu bilo šta da doda.
I gradonačelnik Siniša Milić najveći dio vremena proveo je u molitvi i razgovoru sa bratstvom manastira. Na povratku je kratko poručio da ovakva mjesta podsjećaju koliko je važno čuvati svoje duhovne i kulturne korijene, jer narod koji zaboravi svoje svetinje lako izgubi i put kojim treba da ide.
Na kraju sabranja arhimandrit Mihailo još jednom je pozvao vjernike da ne gube povjerenje.
„Imajmo povjerenja u Boga. Koliko god da su velika iskušenja, prepustimo svoje živote Njemu. Što se više budemo oslanjali na Boga, naš život će biti jednostavniji.”
Kada smo krenuli nazad prema Brčkom, činilo se da put više nije bio toliko dug. Nismo sa sobom nosili samo fotografije i uspomene. Nosili smo mir, osjećaj da smo makar na jedan dan bili dio mjesta gđe istorija, molitva i nada dišu zajedno.
Shvatio sam da Kosovo i Metohija nisu samo prostor na karti. To je mjesto gdje kamen govori istoriju, gdje rijeka nosi pojanje, gdje tišina ima glas i gdje čovjek, makar na kratko, pronađe sebe.
Možda ću jednog dana zaboraviti koliko je trajalo ovo putovanje ili na kojem smo prelazu najduže čekali.
Ali nikada neću zaboraviti zvona Dušanovih Arhangela koja su se toga dana razlijegala dolinom Prizrenske Bistrice.
Tada sam prvi put istinski razumio zašto ljudi ne kažu da su bili u manastiru Svetih Arhangela.
Kažu da su mu se vratili.
(brcanskilist.ba/Vladimir Matijević)
