Otišao je naš Braco

Rukomet, sport uopšte, ali i naš grad ostao je bez još jednog legendarnog sportskog radnika, ostao je bez Brace Matijaševića (68) koji je svoj cijeli život posvetio ovoj divnoj igri, svom gradu i pomaganju ljudima.

Tužna vijest stigla nam je iz zemunske Bolnice, gdje se Braco posljednjih deset dana liječio od korone.

Braco se još 70-tih godina prošlog vijeka uključio u rad ženskog rukometnog kluba Lokomotiva u kome je ostao do posljednjeg dana. Bio je trener, sportski direktor, član Uprave, bio je jednostavno veliki zaljubljenik u ovaj sport. Aktivni je učesnik najvećih uspjeha ženskog rukometa u Brčkom.

Najprije kao član rukovodstva Kluba koji je do nesrećnih ratnih događaja stekao status međurepubličkog ligaša, a nakon rata kao alfa i omega „brčanskih Amazonki“ u borbi za plasman, igranje i stabilni status u Premijer ligi BiH.

Njegov angažman u sportu ne čudi, budući da potiče iz sportske porodice. Zato je sport bio prirodno okruženje u kome je Braco širom bivše države stekao i imao brojne prijatelje.

I u profesionalnom angažovanju Braco je pokazao svoje najdivnije ljudske osobine i spremnost da svakome pomogne, kao medicinski radnik u brčanskom zdravstvu.

Njegov angažman u rukometu pokušala je da prekine podmukla bolest koja mu je konstatovana 90-toh godina prošlog vijeka. Sportski duh i borbenost pomogli su mu da je pobijedi. Zbog toga se najprije preselio u Francusku, a 1992. godine i u daleku Kanadu gdje je ostao do 1998. godine kada se ponovo vratio u svoj rodni grad.

Odmah se uključio u rukomet, ne birajući posao, samo da se rukomet igra. Ogromno iskustvo koje je stekao radeći u rukometu nesebično je nastavio da dijeli sa Zoranom i Sašom, sa Milenom, Sonjom, Samrom, Angelinom, Sanjom, sa Dijanom i svim ostalim rukometašicama koje roditeljskom brigom i spremnošću da pomogne u svakom trenutku nije razdvajao od svojih kćerki Đurđe i Ivane.

Svima nama koji smo imali čast i sreću da dijelimo ne samo sportske već i obične svakodnevne životne trenutke, Braco će zaista nedostajati. Nedostajaće njegov karakteristični glas podrške rukometašicama u sali Ekonomske škole, nedostajaće nam njegov blagi osmjeh, nedostajaće njegova iskrenost.

Baš onakva kakvu je izrekao na splavarenju Tarom 2014. godine kada je sa drugarima iz Kluba dva dana boravio u kampu u Bastasima. Nakon spuštanja niz Taru i Drinu i nevjerovatnog iskustva koje je doživio, Braco je potpisniku ovih redova izrekao jednu veoma upečatljivu rečenicu:

„Poslije ovog doživljaja sa vama niz Taru i Drinu, više mi ne bi bilo žao da umrem.“

Ove riječi mi još odzvanjaju i prisjetio sam ih se, kad se u ime ljubitelja rukometa i sporta opraštam od Brace Matijaševića, velikog čovjeka i humaniste, sportskog radnika i prijatelja, muža, oca, djeda, brata, strica.

Svima nama, a najviše kćerkama i unucima Luki, Mikaeli i Marku te bratu Nikoli nedostajaće Braco, koji je čak svojim imenom pokazao o kakvom se blagom i dobrom čovjeku radi.

Uspomenu na Bracu, čuvaće svi rukometni zaljubljenici u Brčkom i na mnogo širim prostorima, čuvaće svi oni sa kojima je radio u zdravstvu i „Prohemi“, čuvaće obični ljudi koji su imali priliku da ga upoznaju.

Skromnog, zadovoljnog, zaljubljenog u rukomet i običan ljudski život. Braco je to svojim bitisanjem na zemaljskom šaru i djelima, zaslužio.

 

M.D.

 

 

Ostavi odgovor

Unesti Vaš komentar
Upišite Vaše ime