Na današnji 1918. godine oslobođeno Brčko

Na današnji dan, 13. oktobra 1918. godine, nakon Prvog svjetskog rata – najvećeg koji je svijet do tada vidio, u oslobođeno Brčko umarširali su pripadnici Petog puka Drinske dvizije Prve srpske armije, pod komandom vojvode Petra Bojovića. 

Druga polovina devetnaestog i prva polovina dvadesetog vijeka nosila je specifična razmišljanja, želje i potrebe ljudi tog vremena na ovim prostorima. Njihove želje, nade i potrebe su bile maglovito definisane potrebom da se ukloni strani gospodar, zaokruži prostor na kome će se formirati nova država u kojoj će njeni građani živjeti prema svojim zakonima i normama.

Činjenice govore da su o tome tokom dugog niza godina vođene debate, pisane rasprave, pjevane pjesme. Činjenica je, bez obzira kako ko gledao na nju, da je rat otpočeo početkom avgusta mjeseca 1914. godine na samo pedesetak kilometara istočno od Brčkog, i da je tekao logikom sile oružja i snagom armija koje su ga koristile, spremnošću naroda da se bori i žrtvuje za ideale koje ima i gaji u svojoj tradiciji, i sposobnošću vojskovođa da sve to ukomponuju u rezultat pobjede ili poraza.

A činjenica je takođe i da su oni koji su promišljali ideju ujedinjenja, upravo rat prepoznali kao šansu da se njegovi rezultati pretoče u realizaciju njihovog cilja.

Kada je, krajem oktobra mjeseca 1918. godine, nakon veličanstvenenog proboja Solunskog fronta uz silne žrtve i izbacujući sa ratišta jednog po jednog neprijatelja, srpska vojska izbila na obale Dunava, Save i Drine, smetnje da se ovaj cilj i realizuje više nisu postojale.

Zato se, na teritorijama Habzburške monarhije, odmah i prišlo realzaciji planova proisteklih iz Krfske deklaracije donesene još 1917. godine. U Zagrebu je, petog oktobra te godine, osnovano Narodno vijeće Srba, Hrvata i Slovenaca koje će predstavljati organizaciono i političko tijelo južnoslovenskih naroda u jugozapadnom dijelu dvojne monarhije.

Prva odluka ovog vijeća je bila da se odmah pristupi formiranju istih takvih tijela na regionalnom nivou (Narodno vijeće za Dalmaciju, Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu…), koja će biti nukleusi budućih civilnih vlasti na tim teritorijama.

Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu je formirano 20. oktobra 1918. godine, kao političko tijelo od 25 članova čiji je predsjednik bio Gligorije Jeftanović. Oni su imenovali prvu Vladu Bosne i Hercegovine koja je imala deset članova, a predsjednik joj je bio Atanasije Šola. Njemu je, kao pretsjednku Vlade za Bosnu i Hercegovinu, Stjepan Sarkotić, vojni administrator Austrougarske u Bosni i Hercegovini i predao vlast, činom odstupanja sa vlasti, prvog novembra 1918. godine.

Na poziv ovog Vijeća, kako bi pomogli u uspostavljanju reda, mira i civilne uprave, tek formiranim jedinicama policije i vojske u Bosni i Hercegovin, počele su i da ulaze jedinice Srpske kraljevske vojske na njenu teritoriju i da uporedo gone zaostale jedinice poražene vojske.

Prema istom modelu formirani su i civilni organi vlasti na nižim administratvnim nivoima (kotar, opštna, pa i veća sela). Za opštinu Brčko je imenvano Narodno vijeće od petnaest povjerenika, a za predsjednika je imenovan Mehmed beg Kučukalić, dok je za njegovog zamjenika imenovan Tansaije Tano Božičković.

Nekako u isto ovo vrijeme, na krajnje sjeverozapadne granice Srbije, čisteći zemlju od zaostalih snaga okupatora stižu pripadnici Petog puka Drinske dvizije Prve srpske armije kojom je komandovao vojvoda Petar Bojović. Petim pukom je komandovao potpukovnik Božidar Zagorčić i njemu je dato u zadatak da sa djelovima svog puka uđe u sjeveroistočni dio Bosne i Hercegovine i pomogne uspostavljnje funkcionisanje novoformiranih struktura vlasti na tom terenu.

Za prelazak Drine on je odabrao adu Kurjačicu, malo ostrvce sedam kilometara nizvodno od Loznice. Ova ada je bila mjesto krvavih okršaja 1914. godine između srpskih i austrougarskih snaga prilikom bitke na Drini. Zato je potpukovnik Zagorčić preko ove ade najprije poslao jedan izviđački odred a, kada su se oni vratili sa izvještajem da neprijatelja nigdje nema, naredio je, jednom nepotpunom bataljonu vojske, prelazak rijeke i to sa zadatkom da jedna četa, po prelasku Drine, krene na sjever i do večeri stigne u Bijeljinu a da druga četa, ojačana baterijom brdskih topova, krene na zapad i uđe u Tuzlu.

Za prelazak Drine određen je jedanaesti novembar 1918. godine, u ranim jutarnjim satima.

Obje jedinice su u potpunosti izvršile postavljeni zadatak i do večeri stigle na odredišta. Četa koja je stigla do Tuzle, zatekla je tamo veći dio vojnika Druge armije koji su stigli sa juga, te joj je dat zadatak da narednog dana produži na sjever, prema Šamcu.

Četi koja je upućena prema Bijeljini dato je u zadatak da sutradan (dvanaestog novembra) uputi prema Brčkom jednu ojačanu grupu od oko osamdeset iskusnih vojnika.

Zadatak im je bio da do večeri stignu u selo Dragaljevac a da sutrada nastave marš preko Brezova Polja do Brčkog. I ovaj dodatni zadatak je u potpunosti izvršen. Grupa koja je upućena za Brčko u grad je stigila predveče, trinaestog novembra, oko šesnaest časova.

Kroz sva mjesta kroz koja su vojnici prolazili dočekivani su i ispraćani sa radošću i veseljem. Na odredištima im je organizovan svečani doček, sa pozdrvanim govorima i muzikom. Narod je ovaj događaj propratio kao najveću svečanost te godine.

Naročito je svečano bilo u Brčkom. Grad i kasarna su bili iskićeni zastavama, parolama i slikama kralja Petra i regenta Aleksandra Karađorđevića.

Vojska je prolazila kroz špalir naroda i zasipana je cvijećem. Muzka je neprestano svirala a na odredištu je povedeno i kolo. Ono što Brčko, po veličanstvenosti dočeka srpske kraljevske vojske, dodatno izdvaja od ostalih gradova u Bosni i Hercegovini, je i činjenica da je, uz pozdravni govor koji je održao, Mehmed aga Kučukalić komandiru ove grupe, za koga se pretpostavlja da je bio kapetan Dušan Nikolić, uručio i spisak ratnog plijena koji se predaje pobjedniku na dalje staranje i korišćenje.

Spisak je sadržavao sljedeće: osamnaest teretnih automobila sa vojnom opremom i drugim materjalom, četiri stotine konja, jedan parobrod, dva šlepa uz brod natovarena vojnom opremom i materjalom, jedan motorni čamac, šesnaest haubica, jedan putnički automobil i kasarnu sa opremom i inventarom.

Ovoliki ratni plijen, propisno evidentiran i obezbeđen, nije zabelježeno da je još negdje dočekao pobedničku vojsku, posebno ne u Bosni i Hercegovini.

O ovome je još iste večeri obaviještena komanda puka, potom komanda Drinske divizije i Prve armije, da bi u dnevnom raportu četrnaestog novembra o tome bio informisan i glavnokomandujući Srpske vojske, regent Aleksandar Karađorđević.

Ovo je na njega ostavlo dubok utsak a Brčkom i njegovim stanovnicima obezbijedilo posebno mjesto kod budućeg kralja Srba, Hrvata i Slovenaca.

Ovaj momenat otvara veliki broj pitanja a da bi se na njih, sa ove vremenske distance, bar donekle moglo odgovoriti, moramo se podsjetiti još jednog jubileja.

Bitka na Lončarima

To je 141 godina od bitke na Lončarima. Naime, Brčko je jedno od samo nekoliko mjesta u Bosni i Hercegovini koje je organizovano pružilo oružani otpor austrougarskoj vojsci kada je, prema odluci Berlinskog kongresa, 1878. godine krenula da preuzme upravu nad ovom provincijom Otomanske imperije.

Odluka je bila više nego nepravedna i nametnuta pod velikim pritiskom Austrougarske monarhije, ozbiljno podržane od strane Njemačke. Pri tome su upotpunosti zanemareni interesi naroda u Bosni i Hercegovine.

Ovome su se usprotvli prvaci njenog naroda, uglavnom Srbi i Muslimani, ali “pomoći” nije bilo. Zato se i javila ideja da se oružjem suprostavi takvoj odluci te su upućeni pozivi na otpor širom Bosne i Hercegovine ali kada je došao trenutak da se to i ostvari, samo je na par mjesta i pružen otpor.

Brčko je bila jedana od tih sredina. Hadži Hafiz Mehmedović je od Brčkog poveo odred od oko tristotine boraca pod oružjem, što pješaka, što konjanika, a kod Lončara mu je u susret došao Niko Ristanović iz sela Kopanice kod Orašja na Savi sa, otprlike isto toliko boraca iz okolnih srpskih sela.

Brzo su se dogovorili gdje i kako da postave odbranu kako bi spriječili austrougarsku vojsku da stigne u Brčko, ali i da joj spriječe prolazak ka Srebreniku i Tuzli.

Bilo je to u prijepodne, 15, avgusta 1878. godine, a već u popodnevnim satima otpočele su borbe oko improvizovanih “šančeva” koje su postavili branioci.

Austrougari su bili iznenađeni otporom na koji su naišli i zbunjeni odlučnošću branioca. Nesposobni da probiju blokadu, predveče su se povukli prema sjeveru da bi pričekali pojačanje iz Orašja.

I braniocima je pristiglo pojačanje od Brčkog i iz okolnih sela, ali i od Gradačca, pa i Srebrnika. Sutradan su borbe nastavljene još većom žestinom a produžle su se i na sedamnaesti avgust.

Pred kraj toga dana pristigla je i artiljerija kao podrška pješadiji u napadu i Austrougari su sutradan uspjeli da probiju odbranu i “otvore” put za Brčko, gdje su stigli u večernjim satima. Grad je bio pust i nikoga nije bilo da ih dočeka.

Već sutradan je gradski telal pročtao proglas da se, za kotar Brčko, uvodi vojna uprava, važe vojni zakoni i uvodi prijeki sud. To je bio odgovor novih vlasti na otpor koji im je bio pružen kod Lončara.

Prvi “objekti” koje su te vlasti podigle, bila su vješala postavljena na ulazu u Veliki Park, tamo gdje je danas Dobrin spomenik.

Nije prošlo mnogo vremena a taj isti telal je pročtao i obavještenje o prvim presudama i vješanjima koja su obavljena na tom mjestu.

Bili su to pohvatani učesnici bitke na Lončarima, organizatori, pomagači ili prosto, istaknuti borci. Hvatani su, dovođeni u Brčko, suđeno im je i presuda je odmah izvršavana. Traženi su i hvatani po Brčkom i okolnim naseljima od Brezova Polja do Kopanica i od Vučilovca do Gradačca.

Kotar Brčko je tada imao daleko veću teritoriju nego današnji distrikt. Izvršavanju presuda uglavnom nije niko prisustvovao osim neposrednih izvršioca tog čina, vojnog ljekara, da konstatuje smrt, i vjerskih službnika (muslimanske ili pravoslavne vjere), u zavisnosti kojoj je vjeroispovijesti osuđeni pripadao.

Vješala su “radila” sve do kraja decembra 1879. godine, kada je ukinuta vojna uprava i prijeki sud i za kotar Brčko.

Koliko je ljudi suđeno i obješeno, vrijeme je “sakrilo” a tragovi o tome se, možda, mogu naći u vojnim arhivima Beča ili Budimpešte.

Najzanimljivji detalj svih ovih događaja, od prije stočetrdesetjedne godine, je činjenica da su Srbi, pravoslavni podanici otomanske imperije, još uvijek u kmetovskim obavezama i statusu (raja) i Muslimani kao povlaštena kategorija stanovništva te iste carevine, zajednički stali na odbranu njene teritorije i časti, i zajednički postradali u neravnopravnoj borbi protiv novog zavojevača. Krvava istorija ovih prostora ne belježi do tada nijedan sličan primjer. Stanovništvo bosanske Posavine, a posebno Brčaci, dugo su i ljubomorno čuvali sjećanje na ove događaje. Čak i uz sav prosperitet ovog kraja koji je uslijedio pod novom upravom, gorko iskustvo te prve godine austrougarske uprave u kotaru Brčko nikada nije zaboravljeno.

Pošto je okupacija Bosne i Hercegovine prošla relativno lako i dvojna monarhija zakoračila na Balkan i prema toplim morima Evrope, kod njenih stratega je definitivno prevagnula opcija da se težište daljeg širenja ove države usmjeri u tom pravcu. Trebalo je početi sa pripremama za logističku podršku takvoj odluci.

Znalo se da će Srbija biti ključna prepreka na tom putu i da je rat sa njom gotovo neizbježna realnost ako se namjerava ostvariti zamišljeni cilj.

Pomno analizirajući sve strateške prednosti i mane, i načine priprema za jednu takvu mogućnost, vojni stručnjaci u Beču definitivno zaključuju da je Brčko najbolja tačka na sjeveru Bosne i Hercegovine koja treba da se razvije u logistički centar vojnih operacija prema Srbiji.

Dovoljno je blizu zapadnim granicama te zemlje ali i dovoljno daleko da sve pripreme ostanu neprimjećene od strane srpskih obavještajaca. Brčko ima odlične reljefne predispozicije za razvoj komunikacija prema ključnim strateškim tačkama na zapadu Srbije.

Bogate ravnice i pobrđe sjeveroistočne Bosne pružaju siguran izvor hrane za vojsku koja bi bila stacionirana na tom području, ali i sa tog područja kretala u vojne operacije. Mana gotovo nije bilo, a to što je narod tog kraja pokazao neprijateljstvo prilikom dolaska novih vlasti bilo je zanemareno u svjetlu prednosti koje je ova opcija pružala.

Kada je odluka donesena više nije bilo odstupanja. Austrougarska je počela da ulaže u Brčko. Građeni su objekti za smještaj vojske, konja i opreme, izgrađen je most na Savi a preko njega i željeznčka pruga, sređeno je i prilagođeno pristanište na Savi za prihvat većih brodova i barži, proširivani su i nasipani putevi od Brčkog prema Bijeljini, Šepku i Zvorniku na Drini, a Tuzli i Gradačcu kao pomoćnim logističkim centrima.

Tako značajne investicije koje je država pokrenula, povukle su za sobom raznorazne druge privredne aktivnosti i privukle investitore tako da je Brčko postalo vrlo dinamičan grad, a broj stanovnika se počeo naglo uvećavati. Spirala razvoja je krenula da se širi a sa njom i društveni život grada, tako da je Brčko krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka bilo jedan od najdinamičnijih gradova Bosne i Hercegovine. Gradilo se, trgovalo se, investiralo se a standard je počeo da raste pa su nesrećni događaji sa početka okupacije počeli da se potiskuju u drugi plan, ali nisu zaboravljeni.

Da se to ne bi desilo potrudili su se i prvi obrazovani ljudi, te omladna stasavala sa novim saznanjima i idejama. Za njih je okupator bio okupator a sloboda u državi, čije su se temeljne vrednosti dijelile, prestavljala je ideal kome su težili “i naši stari” i za koji se mora boriti. “Mlada Bosna” je u Brčkom imala značajno uporište.

Kada je buknuo rat, ljudi su se prisjetli svojih starih i njihovih ideala, a okupator je ponovo podigao vješala na ulazu u Veliki Park.

Sloboda

Koliko je ljudi u Brčko došlo i kroz njega prošlo, tokom tih priprema i sa početkom Velikog rata, nikada se neće ustanoviti, kao što nije moguće ustanoviti ni koliko je ratne opreme kroz Brčko dopremljeno za potrebe vođenja tog rata.

Kada je, 1918. godine, Srpska vojska probila Solunski front i natjerala Bugarsku armiju da položi oružje, bilo je jasno da se neće dugo čekati da i Austrougarska to isto učini. Tada je austrougarska vrhovna komanda naložila podčinjenima da se vojna oprema i ljudstvo sa istočne teritorije Bosne i Hercegovine polako upućuje preko Brčkog i Save nazad na teritorije za koje se smatralo da se mogu sačuvati kao cjelna države.

Konvoji su krenuli diskretno, uz pokušaje da se sve drži kao tajna, ali je narod to brzo otkrio i shvatio o čemu se radi. Krenulo se otpor, najprije zlurado gunjđanje a potom opstrukcija pa i sabotaže.

Vojne vlasti u Brčkom su pokušavale da izvrše pritisak na civilnu vlast, da bi se omogućio nesmetan prolazak vojnika i vojne opreme preko mosta na Savi i iz luke u Brčkom, ali su se ovi oglušivali na većinu zahtjeva.

Krajem oktobra i početkom novembra mjeseca 1918. godine, Brčko je bilo zakrčeno vojnom opremom, naoružanjem i vojskom. Civilna vlast u Brčkom je odlučila da se preko mosta na Savi u pravcu Hrvatske, mogu propuštati samo civili, njihova roba i oprema i vojnici, ali bez oružja. Ovo je odnos između civilnih i vojnih vlasti u Brčkom dovelo do usijanja.

Odlučnost da se izdrži u ovom sporu iskazao je povjerenik Narodnog vijeća za Brčko, Mehmed aga Kučukalić riječima: “Naši stari su ih sa puškama dočekali, možemo ih vala i mi sa puškama ispratiti. Tu smo robu mi kroz poreze kupili i pravo je da ovdje i ostane. Treba će novoj državi i našoj vojsci.” Bio je dovoljan mali incident da dođe do oziljnog oružanog sukoba.

Ipak, do incidenta nije došlo jer je vojni upravitelj shvatio da nema mogućnost da ostvari naređenje svojih predpostavljenih.

Naime, 6. novembra 1918. godine, iz pravca Tuzle do Brčkog je stigao jedan nepotpuni puk Mađara sa nešto više od 1.000 vojnika. Njihov starješina je odbio da preda naoružanje, ali je odbio i da se potčini vojnom upravitelju Brčkog. Zahtijevao je da se njegova jedinica, pod oružjem, propusti kroz Brčko.

Sa njim je u pregovore stupio Tanasije Tano Božičković, zamjenik povjerenika za Brčko. On je imao trgovačkih kontakata sa Peštom i govorio je mađarski jezik.

Kako je, u međuvremenu, i Mađarska pruglasila izdvajanje od dvojne Monarhije, to je Tanasije prihvatio zahtjev mađarskog oficira kao legitiman i Narodno vijeće je dozvolilo ovoj jedinici da sa oružjem “izađe” iz Brčkog.

Tada je i vojni upravitelj Brčkog popustio i, samo sa ličnim stvarima i bez oružja, napustio Brčko sa poslednjim vojnicima. Prilikom odlaska, preko kurira, je poslao spisak objekata i matrejalnih sredstava koje ostavlja na raspolaganje Narodnom vijeću za Brčko. Bilo je to osmog novembra 1918. godine.

Pet dana kasnije u Brčko je ušla jedna nepotpuna četa Petog puka Drinske divizije Srpske kraljevske vojske, a dočekana je ovacijama i neviđenom dobrodošlicom. Dan kasnije, regent Alaksandar Karađorđević, glavnokomandujući te vojske i budući kralj, sa divljenjem je slušao raport dežurnog oficira o događajima u Brčkom i neviđenom ratnom plijenu koji je njegovu vojsku sačekao u tom gradu.

Zadovoljstvo i ushićenje koje je tom prilikom doživeo, nikada nije zaboravio. Brčko je postalo grad miljenik budućeg kralja Srba, Hrvata i Slovenaca. On se svom miljeniku oduživao raznim prilikama i povodima. Skoro sve od toga je, do danas, uglavnom zaboravljeno. U maglovitom sjećanju je ostalo sačuvano, da je odvojio značajna sredstva i podržao nadogradnju i uređenje zgrade Niže trgovačke škole u Brčkom i njeno prerastanje u Trgovačku Akademiju. Ta zgrada se i danas koristi za obrazovanje a u njoj radi Četvrta osnovna škola Brčko.

Takođe je podržao i pomogao postavljanje spomenika na ulazu u Veliki Park, na mjestu gdje su se u dva navrata, tokom austrougarske okupacije, “njihala” vješala, i to sa izričtom naponenom da se sačuva sjećanje na sve obješene na tom mjestu. Bez obzira na vjeru.

Ostala dobročnstva ovog vladara prema gradu miljeniku su zaboravljena. I Brčaci su ga neobično voljeli i poštovali. Kažu da je, prlikom njegove sahrane 1934. godine, jedna od najbrojnijih delegacija u Beogradu, bila ona iz Brčkog.

Sto godina kasnije

Kada se danas, posle toliko vremena i u svjetlu kasnijih zbivanja, objektivno posmatraju ti dogaćaji, nemoguće je zaobići pitanja šta je to i kada je krenulo po zlu. Svako će na ova pitanja tražiti odgovor u skladu sa pozicijom u kojoj se nalazi i propagandom koju je usvojio kao dio svog razmišljanja, jer objektivnih i nepristrasnih studija i naučnih zaključaka o tim događajima, još nema.

Ipak, dublja promišljanja nas neminovno dovode do još jednog značajnog događaja čija se “okrugla” godišnjica (jublarna) namirila krajem pretprošle godine. Naime, 2017. godine namirilo se i devedeset godina od zasjedanja Četvrtog kongresa Komunističke partije Jugoslavije, u Drezdenu (03.- 15. novembar 1928. godine).

Ma koliko čudno izgledalo, ali “vizija” koju su imali i pretočili je u platformu svoga djelovanja, tih tridesetak ljudi u Drezdenu prije devedeset godina, nevjerovatno podsjeća na stvarnost koju danas imamo na prostorima zemlje ozvaničene prvog decembra 1918. godine u Beogradu.

Ta platforma je polazila od konstatacije da je novostvorena država Srba, Hrvata i Slovenaca, proizvod “velikosrpske hegemonije” i da je kao takvu treba, kroz revolucju, srušiti i uspostaviti novi poredak. Srbi, koji su u Velikom ratu podnijeli nečuvenu žrtvu, izvojevali slobodu i nesebično je podijeli sa ostalim južnoslovenskim narodima, označeni su kao narod koji podržava tu “hegemoniju”, te kao narod mora snositi i posljedice rušenja takve države.

Sve ono što se desilo u narednih devedeset godina: stotine hiljada mrtvih i osakaćenih, milijarde dukata uništenih materjalnih dobara, neviđene patnje i more suza, samo su kolateralna šteta te “vizije”.

Naravno, o ovome će svako razmišljati na svoj način i izvlačiti zaključke prema svojoj mjeri, stavovima i poziciji koju danas ima u novom poretku stvari. Takav odnos će vjerovatno imati i prema jubilejima koji su se namirili prošle godine.

Ipak, neke datume dužni smo spomenuti i neka imena zaslužuju da se pamte.

U ovom tekstu će biti sponenuta imena članova Narodnog vijeća Bosne i Hercegovine za kotar Brčko, prve vlade ovog grada u vrijeme uspostavljanja zajedničke države 1918. godine.

Razlog za to leži, prije svega, u činjenici da su pokazali izuzetnu patriotsku odvažnost, mudrost i širokogrudost. Tako rijetku u kasnijim vremenima pa i danas.

Bili su to:

– Mehmed aga Kučukalić, predsjednik vijeća,
– Tanasije Tano Božičković, zamjenik predsjednika,
– Ibrahim aga Džindić, član vijeća,
– Salih beg R. Salihbegović, član vijeća,
– Đorđo Prnjatović, član vijeća,
– Anto Komljenović, član vijeća,
– Mehmed Kantardžić, član vijeća,
– Ibrahim Kučukalić, član vijeća,
– Marjan Ilišević, član vijeća,
– Luka Eldupović, član vijeća,
– Božo Kablinović, član vijeća,
– Ivo Kamenjašević, član vijeća,
– Moric Polak, član vjeća,
– Maksud Trabozamlija, član vijeća,
– Muharem Slomić, član vijeća.

Ukupno je bilo petnaest čanova Vijeća ili prve vlade kotara Brčko. Tehnički dio administracije su činili:

– Hadži-Osman Zeljković, perovođa (sekretar vijeća),
– Jefto Jančić, blagajnik (šef trezora i uprave prihoda),
– Nikola Zembić, kancelarista (šef javnih nabavki),
– Ivan Šmid, gradski baštovan (šef za komunalne poslove),
– Omer Pašalić, kontrolor opštinskih prihoda.

Mada nije bio dio nove administracije koju je imenovalo Narodno vijeće za Bosnu i Hercegovinu, moramo spomenuti i dotadašnjeg “kotarskog predstojnija za kotar Brčko”, doktora Sigmunda Bergera, koji je svojim autoritetom, značajno uticao na smirivanju strasti pred dolazak Srpske vojske.

I on je u Brčkom dočekao tu vojsku kao dio odlazeće administracije i pozdravio je lijepim, kurtoaznim govorom.

Značajnih datuma iz prošlosti se treba sjećati bez obzira na to kakav im kontekst daje trenutno vrijeme. Prisjećanje na neke ljude i vremena daje mogućnosti pravilnog procjenjivanja trenutnog vremena i korekcije nekih zabluda koje je proteklo vrijeme stvorilo.

Samo tako istorija može biti dobra učteljica života.

 

 

 

 

(Spasoje R. Radonjić, profesor u penziji za nula49.com)

Ostavi odgovor

Unesti Vaš komentar
Upišite Vaše ime