U sklopu kampanje “16 dana aktivizma protiv rodno zasnovanog nasilja”, Omladinski centar Vermont donosi dirljivu priču žene koja je preživjela stravične godine nasilja, ali je na kraju uspjela pronaći snagu da se izbori za slobodu. Njena ispovijest je bolna, ali i inspirativna.
Govori o patnji, strahu, gubitku i, na kraju, pobjedi. Njene riječi odzvanjaju poput vapaja:
Moja tišina je bila moj najveći krivac. Svaki put kad nisam rekla “dosta”, svaki put kad sam šutjela i nadala se promjeni, izgubila sam dio sebe.
Sve je počelo kao san. Ljubav, pažnja, beskrajni razgovori preko društvenih mreža. Tri godine veze na daljinu bile su poput bajke. Vikendi su donosili osmijehe i planove za budućnost. On je bio pažljiv, posvećen, gotovo savršen. Sve dok nije odlučila da s kćerkom napusti svoj grad i preseli se kod njega.
Mislila sam da je to početak nečeg lijepog. Novi grad, novi dom, zajednički život. Prvih nekoliko mjeseci bilo je kao iz filma. Radili smo oboje, moja kćerka je išla u školu, život je tekao normalno. Nisam ni slutila šta me čeka.
“Njegove riječi bile su poput lanaca”
Problemi su počeli neprimjetno, gotovo tiho. U početku su to bile sitne zamjerke: kako se oblači, kome se smiješi, šta govori. Postepeno, riječi su postajale sve teže, oštrije. Uvredama je narušavao njeno samopouzdanje, pravdajući to “svojim pravom”.
Govorio mi je da nisam dovoljno dobra, da sam neuspješna, da nikada neću biti ništa bez njega. I ja sam mu vjerovala. Počela sam preispitivati svaki svoj potez. Uvijek sam bila kriva, uvijek sam se osjećala manje vrijednom.
Prvi šamar pao je neočekivano. Zbog obične svađe.
Stajala sam u šoku, dok su mi obrazi gorjeli. Rekao je da je to moja krivica, da sam ga izazvala. Pravdala sam ga. Uvjeravala sebe da se to više neće desiti. Ali jeste. Uvijek se ponovi.
“Strah je bio moj saputnik”
Kako je vrijeme prolazilo, nasilje je postajalo brutalnije. Udarci su zamijenili riječi, a strah je postao njena svakodnevica.
Bilo je dana kad sam satima sjedila u hladnoj, zaključanoj sobi, drhteći od straha da će se vratiti ljut. Batine su bile razlog za sve – ako je ručak bio preslan, ako sam pogledala kroz prozor, ako sam rekla nešto što mu se nije svidjelo.
Najgori trenutak bio je kad je zbog udaraca izgubila nerođeno dijete.
Taj dan nikada neću zaboraviti. Ležala sam na podu, krvareći, dok je on vikao na mene. Govorio je da sam sama kriva. Tada sam shvatila – ako ostanem, ništa neće ostati od mene ni od mog djeteta.
“Pokušaji bijega bili su poput snova”
Željela je pobjeći, ali svaki izlaz bio je zatvoren. On joj je oduzeo telefon, dokumente, novac. Čak i kad bi pokušala dozvati pomoć, strah je bio jači.
Stajala sam na prozoru, moleći Boga da neko primijeti, da neko upita za mene. Ali niko nije dolazio. Jedini koji je primijetio bio je on, i to me koštalo još većih batina.
Kada je uhapšen zbog ilegalnih aktivnosti, ukazala se prilika za bijeg. Uz pomoć potpune strankinje, pronašla je način da se vrati roditeljima.
“Sloboda ima cijenu, ali vrijedi svake suze”
Povratak kući bio je bolan. Bila je fizički i psihički slomljena. Trebalo joj je vremena da ponovo stane na noge, ali nije odustala. Svaki osmijeh njene kćerke bio je podsjetnik zašto se borila.
Svaka suza, svaki strah, sve je bilo vrijedno kad sam ponovo zagrlila svoju kćerku. Bog mi je dao novu šansu – posao, stabilnost, mir. Danas sam slobodna.
Na kraju, poslala je snažnu poruku svim ženama:
Ljubav ne boli. Ako osjećate strah, to nije ljubav. Ako vas povrijedi, odlazite. Vaš život je vrijedan, vaše suze nisu zaslužene.
Njena priča ostaje simbol nade, svjetionik za sve žene koje se nalaze u sličnim situacijama.
Omladinski centar Vermont zahvaljuje joj na hrabrosti što je podijelila svoju priču, vjerujući da će inspirisati mnoge da progovore, potraže pomoć i pronađu svoj put ka slobodi.
