Kada je nedavno u Skupštini Brčko distrikta predstavljen pilot projekat „biometrijske identifikacije i autentifikacije birača“, koji će biti realizovan tokom izbora na svim redovnim biračkim mjestima u Brčkom, predstavnik OEBS a u Sarajevu, koja CIK u BiH pomaže u provođenju projekta, ustvrdio je kako su građani BiH odavno izgubili povjerenje u izborni proces, piše Siniša Milić, predsjednik Skupštine Brčko distrikta.
Obrazlažući potrebu uvođenja novina koje će obezbjediti integritet izbora, dodao je i da su rezultati najnovije ankete otkrili da je skoro svaki treći glasač u BiH priznao kako mu je nuđen novac za glasanje!?
Kada sam ga upitao, da li će ovaj digitalizovani sistem registracije birača – koji, inače ima isti nivo zaštite kao i pristup američkim nuklearnim sistemima, kako nam je objašnjeno – spriječiti one koji su svoj glas prodali za 100 maraka ili evra, da izađu na izbore i glasaju, onako kako su istrgovali, predstavnik OEBS-a naravno, odgovorio je negativno. Glasaće kao i svaki drugi glasač, samo što će ovaj put dobiti i potvrdu najsavremenijeg sistema za registraciju birača, kupljenog na međunarodnom tenderu, da je uredno izašao na izbore i ostvario svoje demokratsko, biračko pravo.
Postoji li onda uopšte način da se spriječi kupovina glasova? Bez obzira što se trgovina glasovima reguliše drugim propisima, prije svega krivičnim zakonodavstvom, plašim se da je i u ovom slučaju, generalno, odgovor negativan. Ne toliko zbog zakonskih rješenja, (za koja je u nekim slučajevima upitno imaju li karakter zakona uopšte, ali to je drugo pitanje) koliko zbog činjenice da demokratija, na koju se kao potvrdu o vlastitom kvalitetu pozivaju gotovo sve države svijeta, u stvari, upravo, „podrazumijeva, bezobzirnu upotrebu novca“. I nije to neka novost. O tome, kao najprostijoj istorijskoj tekovini, pišu brojni autori.
„.. Svi pojmovi liberalizma i socijalizma, stavljeni su u pokret tek pomoću novca i u interesu novca. U Engleskoj su ugledni političari još 1700.godine ustanovili da se na berzi radi sa izborima kao sa vrednosnim papirima i da je cijena jednog glasa isto tako poznata kao i cijena jednog jutra zemlje“….citira Milo Lompar.
Kada se stvari tako posmatraju, iz te perspektive, demokratija, kako je mi vidimo, možda, i nije neki vrhunski ideal. Čini se precijenjenom.
„Uslov demokratičnosti je: biti u skladu sa javnim mnenjem, čak i kada je ono pogrešno ili lažno. Jer, demokratija nije ‘sistem vrijednosti’ (istinoljubivost, pravednost…), nego običan protokol, ili sistem pravila igre..“, piše naš čuveni istoričar i filozof, Žarko Vidović.
Tako shvaćena, demokratija, u stvari, stimuliše upotrebu novca zarad „obrade“ samih demokratskih sila, uključujući i medije, čiji je uticaj na javno mnjenje nesumnjiv.
I sama Vlada, dakle, služeći se moćnim sredstvima objavljivanja (štampa,radio, TV) može da obradi javno mnenje tako da ono stekne predstave koje su vladi potrebne da bi dobila (demokratsku) podršku javnog mnenja za svoju politiku“, kako to primjećuje Vidović.
Međutim, ovu mogućnost, s obzirom na rasprostranjenost i promijenjenu vlasničku strukturu medija, danas, imaju, ne samo vlada, već i drugi centri uticaja kao i pojedinci.
Svi oni koji imaju novac i ambiciju da ostvare političku (nad)moć. Pojavila se tržišna konkurencija, što je, po nekim, u stvari centralni (i jedini) zahtjev demokratije.
Na žalost, individualizacija i liberalizacija društva, uticala je na njegovu homogenost, odsustvo međusobne solidarnosti, i nestanak kolektivnog duha koji je jedini u stanju da promoviše i štiti opšti interes, kao višu, nadindividualnu vrijednost.
Kada ljudi na socijalne odnose gledaju isključivo iz perspektive lične koristi, a što je danas gotovo pravilo, logično je da će praviti takve političke izbore, koji se u stvari,samo uslovno mogu tako nazvati.
Prijateljstvo iz koristi a ne iz vrline o čemu je pisao Aristotel, to je ono što danas najbolje opisuje odnos među građanima ali i građana i države, kaže jedan od vodećih ideologa engleskih Konzervativaca, Rodžer Skruton. Dakle, građani će glasati, dobrim dijelom, vođeni ličnom koristi, bila ona u novcu ili nekoj drugoj vrijednosti, ugovoru, grantu, građevinskom materijalu …nebitno.
U svakom slučaju, sigurno je da ćemo, ma kakav bio sastav parlamenta, i nakon ovih izbora imati demokratsku vlast, po mjeri građana, i to, zahvaljujući, ( ili uprkos, sve jedno), pilot projektu integriteta izbora u Brčkom.
Imamo li onda razloga za zabrinutost? Na žalost, itekako.
Jer, kao što primjećuje Skruton, izbori, koji su kod nas odavno postali centralna politička ali i životna tema, su, ipak, najmanje važan dio demokratije. Daleko manje važan od „postojanja stabilnih institucija i javnog duha koji bi izabrane političare činio odgovornim“.
Mogli bi se i zadržati ovdje, ali ću ipak citirati Ivana Iljina koji je, razmatrajući neka načelna pitanja postojanja političke slobode zapisao:
„Ako se korišćenjem političke slobode zapaža pad morala i duhovne kulture, ako se zapaža izborna, parlamentarna i novinarska potkupljivost, ako unutrašnje samo vaspitanje ljudi ustupa mjesto raspojanosti, a slobodna lojalnost slabi i ljudi počinju uzajamno da narušavaju ličnu slobodu, onda se pokazuje da dati narod u datoj epohi nije na nivou političke slobode“ ….
Uzimajući sve u obzir, to što smo izgubili povjerenje u izborni proces, čini se, nije jedini a naročito nije naš najveći problem!
Siniša Milić
