U potpunoj osami između šuma u Koretašima, 76-godišnja Rajka Marković provodi dane sama, u adaptiranoj garaži porodične vikendice koju im je ustupio prijatelj.
Teško bolesna, sa oboljelim zglobovima i tegobama uslijed narušene srčane funkcije, ova nepokretna i iscrpljena žena nije u stanju ni da se popne na sprat. Početkom rata u Brčkom izgubila je sina jedinca, a prije dva mjeseca umro joj i suprug, jedini oslonac u preživljavanju.
“Teško, teško. U šumi živim. Šta da kažem, teško, da se ubijem. Ne znam više šta ću. Izgubila sam sina, nemam više nikoga, muž mi je umro prije dva mjeseca. Nikog više nemam, nema ni svijeta ovde. Nema ko ni da te obiđe, nemam ništa. Plaćam, doktoru kad idem, platim taksi pa me odluče i vrati”, priča Rajka.
U hladnom prostoru, bez osnovnih sanitarnih uslova i kupatila, Rajka se bori sa samoćom i siromaštvom. Nemajući drva za grijanje, sama i u strahu provodi noći, dok joj za odlazak ljekaru ili posjetu groblju sina i muža preostaje samo da plaća taksi.
Obećani stan u Brčkom, za koji su njen suprug i ona godinama uzaludno zvali nadležne institucije, nikada nisu dočekali.
“Muž mi je umro, stalno je govorio svaki dan: “Da li ćemo useliti u stan, da mi je da uselim i zvao je stalno tamo Boračku, , kad će biti”, oni kažu “Za mjesec, za dva”. I nikad nismo ni dobili. Tjeskoba nam je, ne možemo da maknemo. Ne znam, ne znam, od tuge je umro. Što ovako tužno živimo, izgubili sina jednog jedinog. Ne znam više šta da vam kažem”, kaže Rajka.
Sve što su imali, dali su za ovu državu, a zauzvrat su dobili samo nepravdu. Svaki odlazak na groblje za nju je najteža rana.
“Sve, sve što sam imala, sve, i ja i muž dali smo za ovu državu, a patim, ovako. Evo kako patim, odem na groblje, odvuku me na groblje, kad dođem tamo sjedim između njih dvojice, pa samo jaučem, kukam. Otišao mi sin, ode muž, i ja ostah sad sama, nemam nikog”, kroz suze govori ova majka poginulog borca.
I dok medalje i priznanja poginulog sina viteza sakupljaju prašinu, Rajka ne traži mnogo. Odbijajući dom, ona želi samo malu sobicu sa kuhinjom i kupatilom u Brčkom, blizu prodavnice, kako ne bi zavisila od tuđe pomoći.
“Ja sam zaslužila za svog sina stan, muž je umro, e ja sad tražim za sebe, ja sad hoću za sebe da imam jednu sobicu i kuhinju i kupatilo.
Nisu nam došli trideset je i koliko, četiri godine. Niko nije došao ni da kaže imate li jesti, nikad niko nije došao da pita. Zato mi je muž umro od tuge. Od tuge je umro. Stalno je plakao za sinom. Iđe živimo. Joj sine, zar smo za radu da tako živimo? A ti dao život”, kaže ona.
Ucviljena majka sa uništenom kičmom i bolnim zglobovima i dalje čeka da nadležni ispune obećanje dato prije više godina.
Do tada, u hladnoj garaži daleko od svog rada, ostaje da svjedoči o nepravdi i zaborav u onih za koje su dali ono najvrednije.
(rtvhit.com)
