UNDP procjenjuje da gotovo 500 tona otpada hrane svaki dan završi na deponijama u BiH. Istovremeno, skoro 20.000 ljudi zavisi od jednog obroka koji dobije u javnim kuhinjama u zemlji.
Koliko smo, kao pojedinci ili firme i kompanije, humani i društveno odgovorni, ili ipak uglavom važi ona nrodna da “sit gladnom ne vjeruje”?
BiH zvanično ima oko 3,1 milion stanovnika. U stvarnosti ih ima daleko manje. 500.000 njenih građana živi u ekstremnom siromaštvu preživljavajući sa 3 do 5 KM dnevno. Još 700.000 osoba živi na rubu siromaštva. Svakodnevno bacamo 500 tona hrane. Apsurd, jad i bijeda našeg društva.
Ono što bacimo, nekome bi bilo jedino što bi pojeli u toku dana, a nas ništa ne košta. Nema većeg sevapa nego nahraniti gladnog, napojiti žednog i dati milost nemoćnom, kažu ljudi.
Broj gladnih koji se hrane u javnim kuhinjama je sve veći. Plaši broj onih koji nisu dio statistika jer svoje siromaštvo dostojanstveno drže u četiri zida iako glad često slomi ponos. Humani ljudi i organizacije pomažu koliko im mogućnosti dozvoljavaju.
“Imamo narodnu kuhinju koja svaki dan sprema 300 obroka koji se dostavljaju na šest naših punktova, dok obroke za 73 korisnika koja nisu u stanju da dođu do punktova, nosimo na kućnu adresu.
Svakog mjeseca imamo određen broj paketa sa prehrambenim proizvodima koje dostavljamo na adresu, po zahtjevu ili po nekoj našoj evidenciji”, objašnjava sekretar Gradskog odbora Crvenog krsta Bijeljina Aleksandar Savić.
Dr Igor Lukić, predsjednik Udruženja “Oplemeni srce” iz Istočnog Sarajeva kaže da je zadovoljan koliko su ljudi u tom kraju empatični.
“Dosta ljudi nam se javi i donose nam garderobu koja je mala njihovoj djeci, višak nekih namirnica koje imaju ili onih koje proizvedu, voća, povrća”, navodi dr Lukić.
Pomaganje ugroženima olakšao je zakon kojim hrana pred istek roka oslobođena PDV-a. Formiran je registar “Niko gladan, niko sam” u koji su uključene društveno odgovorne kompanije, ali i javne kuhinje odnosno humanitarna udruženja koja se bave podjelom obroka.
“Ima nekoliko buregdžinica koje nam uveče doniraju svoje proizvode, pite i hljebove, a mi ih podijelimo korisnicima odmah ili sutradan. Ponosni smo što možemo da kažemo da ima kompanija koje se trude da na svaki način da nam pomognu, naročito onih malih”, ističe dr Lukić.
Odakle onda tolike tone hrane na deponijama?
“Tu hranu vjerovatno bacaju neke velike kompanije jer mi se čini da što čovjek ima više, manje zna kako žive drugi ljudi”, smatra je dr Lukić.
Pomažu, dakle, oni koji mogu i žele. Međutim, ono što je bitno je, kažu u Crvenom krstu, da se korisnici ne oslone na to da u svakom momentu mogu dobiti obrok.
“Njih treba osnažiti da se snađu, da zarade, da sami naprave, da poprave svoj način i stil života. Pokušavamo da ne stvorimo zavisnost kod korisnika jer ne znamo da li ćemo biti u mogućnosti da se svakog dana odazovemo njihovom pozivu za pomoć”, mišljenja je Savić.
– “Sit gladnog ne razumije”, kaže narodna izreka. “Sve dok imaš hranu u svojim ustima, riješio si sva trenutna pitanja”, rekao je Kafka. Gladnima ne treba naše sažaljenje, nego pomoć i briga cijelog društva. Da ne okrećemo glavu od onih koji žive oko nas i da se ne pravimo da nisu tu.
(rtvbn.com)
