Siva ekonomija u Republici Srpskoj godinama ima jasnu, matematički preciznu šemu koja direktno stimuliše poslodavce da radnike drže u sivoj zoni, isplaćujući im dio plate „na ruke“.
Računica je neumoljiva: ukoliko poslodavac želi radniku sa visokom stručnom spremom (VSS) legalno povećati platu za 1.000 KM iznad minimalca, on na taj iznos mora državi platiti čak 639 KM poreza i doprinosa.
Sa druge strane, ako taj isti novac odluči da izvuče kroz zvaničnu dobit preduzeća, platiće svega 10% poreza na dobit, odnosno mizernih 100 KM, jer porez na dividendu u Republici Srpskoj ne postoji.
Ova razlika od čak 539 KM po samo jednom radniku predstavlja direktan gubitak za budžet i fondove, jer vlasti odbijaju da izjednače stope poreza na dobit i dividendu sa zemljama regiona. Poslodavci na ovaj način akumuliraju ogromno bogatstvo, najveću cijenu plaćaju Fond PIO i Fond zdravstvenog osiguranja, koji svakog mjeseca zavise od budžetskih infuzija, ali i sami radnici kojima se drastično smanjuje kreditna sposobnost i garantuje socijalna pomoć umjesto dostojanstvene penzije.
Ekonomista Predrag Mlinarević objašnjava da upravo ova disproporcija između niskog poreza na dobit i visokih stopa doprinosa na plate predstavlja glavni motivacioni faktor za poslodavce da novac usmjeravaju van legalnih tokova.
– Zbog niskog poreza na dobit i viših doprinosa na regularno isplaćenu zaradu, više se isplati poslodavcima da na ruke, dakle u koverti, dio onoga što je dobit isplate radnicima bez da na to plaćaju doprinose, s obzirom da to de fakto nije u zakonskim tokovima, odnosno ne prolazi račune samih radnika. Na taj način se, uslovno rečeno, pokušava zadržati radna snaga s višim nivoom primanja, a smanjiti teret dažbina na rad koji moraju poslodavci da obračunavaju i plaćaju. Povećanje stope oporezivanja dobiti je jedan od načina na koji se može prevenirati razvoj ovakve situacije. Međutim, što god su doprinosi viši u odnosu na oporezivanje dobiti, to će više motivisati poslodavce da na taj način pokušavaju da izvuku određenu korist za sebe, a da opet zadrže radnike – rekao je Mlinarević.
Kao jedino dugoročno i održivo rješenje, on predlaže sveobuhvatnu poresku reformu koja bi imala redistributivni karakter. Suština je u tome da se država kroz smanjenje doprinosa odrekne dijela prihoda u korist zvaničnih plata radnika, ali taj gubitak ne bi osjetila jer bi se novac kroz povećanu potrošnju i naplatu PDV-a ponovo vratio u budžet.
– U nekom dugom roku jedini način jeste da se pokuša napraviti fiskalni plan koji bi podrazumijevao smanjenje doprinosa, ali uz povećavanje minimalnih zarada, pri čemu bi država trebala da analizira mogućnost da taj prijedlog bude budžetski neutralan. Kroz rast minimalnih zarada imali bismo manje prilive po osnovu doprinosa, ali bi se kroz veću potrošnju povećali prilivi od PDV-a i drugih oblika poreza na potrošnju. Državi je na kraju apsolutno svejedno da li će novac prikupiti kroz doprinose ili kroz PDV – budžet ne bi trpio, a sa druge strane radnicima bi ostala znatno veća oficijelna zarada – objašnjava Mlinarević.
– Zbog načina na koji se obračunava penzija preko ličnih koeficijenata, gdje se vaša tekuća zarada poredi sa prosječnom, a vaša je stalno na papiru bila na minimalcu, vi ćete biti u podređenom položaju kada budete ostvarili penziju. Ova reforma bi omogućila da se istinski sve uvede u legalne tokove i da se poboljša status radnika kroz javno iskazane, a ne skrivene plate – zaključuje on.
Mlinarević se osvrnuo i na alternativne mjere kojima država pokušava ublažiti ovaj problem, poput dozvole poslodavcima da isplate jednu ili dvije prosječne plate godišnje bez nameta, ali naglašava da to samo oponaša ono što poslodavci već nelegalno rade.
– Tu dajete mogućnost da se legalno isplate prihodi radnicima, pa oni dobijaju priliku da u slučaju da žele da se kreditno zaduže da njihova prosječna plata raste. Ipak, ova plaćanja u koverti su problem jer kada odete u banku i tražite kredit, njima je jedino mjerodavan iznos koji ste prikazali na papiru i na osnovu toga procjenjuju vaš bonitet i mogućnost zaduživanja. Ovako bi bar imali formalno veće prihode – naveo je on.
Komentarišući činjenicu da su poslodavci u Republici Srpskoj prošle godine ostvarili rekordnu dobit od preko 4 milijarde KM, dok istovremeno pružaju ogroman otpor svakom povećanju minimalca pravdajući se navodnim kolapsom privrede, Mlinarević razbija ovaj nametnuti narativ i ukazuje na ogromnu nejednakost.
– Kada govorimo o potrebi da se povećaju minimalne zarade imamo pritisak poslodavaca da će to uticati na njihovu profitabilnost, ugroziti poslovanje, dovesti do zatvaranja firmi i povećati nezaposlenost. U strahu od takvog razvoja situacije stvara se narativ gdje to djeluje kao vrlo opasna mjera i da je bolje sačuvati radno mjesto, pa makar i uz manje plaćanje, nego povećati zarade. A onda kada uzmete podatke o visini dobiti koju ostvaruju za jednu godinu, vidite da je tu neravnomjerna raspodjela i da bi povećanje minimalnih zarada u stvari samo bila redistribucija jednog dijela dobiti poslodavaca prema radnicima. Za određene djelatnosti imate ostvarene profite kakvih nema ni u jednoj normalnoj ekonomiji. Zbog niskih zarada ostvaruju ogromne dobiti u djelatnostima koje nisu sofisticirane u smislu tehnološkog sadržaja, a radi se čak i o nekim primitivnim djelatnostima koje su lake za organizaciju, gdje je jedini način da se obogatite taj da malo platite radnike. Kada pogledate disbalans između visine dobiti i zarada ljudi, na primjer u tekstilnoj industriji, ispada da mi porađamo milionere preko leđa običnih radnika i njihovih niskih zarada -naglasio je Mlinarević.
On dodaje da bi preusmjeravanje dijela profita u plate popravilo životni standard građana bez ikakvih gašenja radnih mjesta, jer bi poslodavci i dalje ostali izuzetno profitabilni.
– Ne morate imati 100 miliona, možete imati 80 miliona dobiti. Nevjerovatno je da ćete vi zatvoriti posao zato što niste ostvarili 100, nego 80 miliona dobiti, jer bilo gdje drugo da krenete ne biste mogli to da zaradite nego samo ovdje kod nas. Na taj način bi se mogla razbiti ta fama o tome da je opasno podizati minimalne zarade. Poslodavci jako dobro znaju kakvo je stanje, pa tek sada, kada se pojavio ozbiljan deficit radne snage, počinju da dižu zarade koje su uvijek mogli da dižu, ali su koristili momentum i narativ da je minimalna zarada tolika da je objektivno nemoguće povećati je. U tim okolnostima su oni sticali ogromno bogatstvo – navodi ekonomski stručnjak.
Gubici koje zbog ovakve tolerisane prakse trpe Fond PIO i Fonda zdravstvenog osiguranja su, prema njegovim procjenama, enormni i direktno ugrožavaju stabilnost cijelog sistema.
-Naravno da je to gubitak, to je ozbiljan gubitak za Fond PIO i Fond zdravstvenog osiguranja. Kada bismo izračunali koji je to iznos, vidjeli bismo da je u pitanju značajan iznos – objasnio je Mlinarević.
(Srpskainfo)
