Priča o Danilu Ivanoviču

Sankt Peterburg. Tako se zvao taj grad kada se u njemu 1883. rodio Danilo Ivanovič.  Zbog Velikog rata i netrpeljivosti sa Nijemcima, ono “Sankt” je 1914. izbačeno iz imena, ali je Drugi svjetski rat Danilov grad dočekao sa trećim imenom. Lenjingrad.

A Nijemci su baš htjeli Lenjingrad u jesen 1941. Opkolili su ga. I držali ga u blokadi 827 dana. To mu dođe od 8. septembra 1941. do 27. januara 1944. Nema hrane. Nema spasa. Nema izlaza, ako se ne računa jezero koje je bilo jedini put ka još neosvojenim teritorijama. Samo, ko će da prevesla toliko, pa… Ladošskoe jezero je juga na sever dugačko 219 kilometara, a sa zapada, gdje su bili žitelji grada i vojska koja ga je branila, do istočne obale jezero je široko 125 kilometara!

U tom, okruženom Lenjingradu, bilo je pred rat skoro tri miliona ljudi. Gdje nabaviti hranu za toliki svijet? Već u novembru 1941. sljedovanja su drastično smanjena. Vojniku – 375 grama hljeba za dan. Radniku 250. Ostalima, pa i djeci, po 125 grama. I, to ti je.

Danilo Ivanovič je bio pekar. Od njegovog rada je zavisilo da li će neko na prvoj liniji fronta ili neko djetence dobiti to malo sljedovanja i dočekati sledeći dan. Ako bi se ogriješio o svoju službu, neko bi, može biti, mogao da umre. A umiralo se po Lenjingradu tih strašnih dana. Primjera radi, u januaru ‘42. umrlo je 101.583 ljudi. Od toga 7.199 dece. Samo tog mjeseca. Već sledećeg je glad kosila još više. Čak 107.477 ljudi. Samo u tom mjesecu.

U tom mesecu je umro i Danilo Ivanovič. Od gladi. Služio je svome rodu onako kako je najbolje mogao. Bio je pekar. I, do posljednjeg dana života nije htio da zakine drugog.

On je jedan od 632.253 ljudi, ne vojnika, koji su umrli od gladi. Ona je malo popustila kada su Rusi preko zaleđenog jezera napravili “drum života”, pa spasavali građane vozeći ih u jednom pravcu, a donoseći istim kamionima hranu, u drugom. U Lenjingradu je, međutim, stradalo i 16.747 civila od neprijateljske vatre. Poginulo je tokom opsade i 467.525 vojnika.

Od svih njih, Danilo Ivanovič je bio jedini pekar koji je umro od gladi.

Ne čini ga to većim od bilo koga. Čini ga samo junakom ove priče o tome – šta znači ne potkradati drugog. Sasvim dobra priča za ova naša vremena, i za one na položaju i za one koji ka položajima grabe. Pisao sam vam je iz jednog jednostavnog razloga: da nešto zajedno naučimo o časnom obavljanju onoga što radimo. Kada bi svako od nas, kao Danilo Ivanovič, cijelog sebe ugradio u svoj talenat, a služio rodu svom… Ko zna, može biti da bi nas neko pamtio i u sljedećem vijeku.

Ova priča je, baš zato, baš pred vama.

 

 

 

(Darko Nikolić/nula49.com)

Ostavi odgovor

Unesti Vaš komentar
Upišite Vaše ime