Nenad i Jelena sa Fikretom kroz hrvatsku gramatiku

Povratničko selo Ravno nalazi se na tromeđi Kupresa, Tomislavgrada i Prozora. Prije rata rata je imalo 300 domaćinstava, sada ih nema ni 20.

Selo je imalo tri škole, a danas radi samo jedna koju pohađaju samo dva učenika. Jelena i Nenad Dragoljević su Srbi.

Učionica je prevelika za dva učenička stola i jednu “katedru”. Grije je peć koja “nit je smederevac, nit je alfa, nit je kamin”, ali “dobro baca”. Na zidu nekoliko crteža, u ormaru dvije-tri krpene igračke. Pred školom pet metara drva. Pola je iscijepano, pola čeka sjekiru.

Učiteljica u Ravno dolazi svaki dan iz Tomislavgrada. Nije joj, kaže, teško. Dvoje djece je dvoje djece. I oni moraju da nauče azbuku i abecedu, ćirilicu i latinicu, sabiranje i oduzimanje. Učiteljica Fikreta Fadžan je Bošnjakinja.

Nenad vozi auto, traktor i bager

Na tabli se nalaze lekcije iz istorije, geografije, maternjeg jezika. Latinica je tu, a ćirilicu, kaže Fikreta, rade drugim danima. Nju, veli, niko ne tjera na to, ali neće oni od nje otići u svijet, a da ne znaju da se potpišu na oba pisma. Školski program u Ravnom prema kojem Bošnjakinja Fikreta predaje srpskoj djeci je – hrvatski.

Nenad je četvrti razred. Ima deset godina. Do škole mu je pet kilometara, ali nema pješačenja, jer tu je nesalomivi simbol boljih vremena – “golf dvica”. Nenad vozi auto, ali i traktor i bager. Pomaže ocu u svim poslovima.

– Igram se samo sa Jelenom. Ponekad igramo stoni tenis, ponekad se trkamo, a ponekad se dobacujemo loptom. Naučio sam da vozim auto, pa sa tatom idem u školu, ali ja vozim njega, a ne on mene – kazao je Nenad.

Njegov brat Predrag je otišao za Novi Sad, ali Nenad neće dalje od Kupresa. Kao ni njegov otac Milan.

– Ovdje imamo sve. Nismo gladni, nismo žedni i nismo bosi. Jedino nema ljudi. To je problem. U gradu je drugačije. Ima ljudi, ali nisi siguran da ćeš biti sit i obuven – ističe Milan.

Učiteljica Fikreta svaki dan u Ravno dolazi iz Tomislavgrada. U Ravnom, kaže, sve savršeno “radi” između Srba i Bošnjaka, iako ih nema mnogo.

– Predajem Srbima kao što bih predavala i Bošnjacima. To su djeca. Uče podjednako i latinicu i ćirilicu. Moraju znati oba pisma. Nekada je u tri škole u Ravnom išlo više od 300 učenika, a sada ih je samo dvoje – kazala je Fikreta.

Do škole vodi makadamske cesta. Desetak srušenih kuća i sa jedne i sa druge strane. Pred svakom petom ili sedmom suši se veš. Na prozoru jedne kuće koja je na putu piše “kafana”, ali Milan kaže da ni ona više ne radi.

– Ma nema nikoga, pusto je sve. Za slavu je najgore ako zapada. Tad jedni drugima ne možemo na čestitanje. Sjedimo u kućama, sami. Vidiš onu poljanu tamo? Sve su tu bile kuće i zgrade. Sad nema ništa. Trava je prekrila temelje. Kad priđeš, vidiš. Izdaleka ti ništa ne može reći da je to nekada bilo ljudi – kaže Milan.

Do prodavnice jednom mjesečno

Do prodavnice 20 kilometara, do doktora 20 kilometara, do pošte 20 kilometara. Zbog toga Milanova žena Milka želi dalje. Najradije bi u Novi Sad, kod starijeg sina, koji je tamo “na školama”.

– Nenad ima bronhitis i moramo često ići doktoru, pa nam je to problem. Nabavili smo inhalator. Inhaliramo ga kući, ali je to problem. I kad odemo u prodavnicu moramo uzeti namirnica za mjesec dana – kaže Milka.

Dan za dan. Dan po dan. Lekcija po lekcija, latinica po latinica, ćirilica po ćirilica.

Lijepo je u Ravnom.

Ali valja bježati iz njega.

 

 

 

 

 

(srpskacafe.com)

Ostavi odgovor

Unesti Vaš komentar
Upišite Vaše ime