Iz škole na branik otadžbine: Spomenko i Igor, djeca heroji Odbrambeno-otadžbinskog rata

Spomenko Gostić i Igor Kisić, sa tek navršenih 14, odnosno 13 godina, bili su od onih dječaka koji nisu mogli samo posmatrati kako neprijatelj napada njihove kuće i narod. Mali heroji, a daleko ispred svoje generacije, zamijenili su knjige uniformama i puškama, stali na branik otadžbine i tu zauvijek i ostali.

Njihova stradanja su zapisana u monografiji “Djeca žrtve rata 1991-1995” koju je objavio Republički centar za istraživanje rata, ratnih zločina i traženje nestalih lica.

- Reklama -

Spomenko, rođen 15. avgusta 1978. u Maglaju od oca Stojana i majke Milenke, nakon razvoda roditelja sa majkom odlazi u ozrensko selo Gornji Ulišnjak da živi kod bake Vide. Bio je vrijedan, svima priskakao u pomoć, posebno je volio konje, a tu na Ozrenu dočekao je ratna dešavanja. U proljeće 1992. preminula je Spomenkova majka koja je bila srčani bolesnik, a prilikom prvih napada na selo je poginula i baka Vida. Spomenkov kum i prijatelj Dalibor Tripić o Spomenkovom pristupanju vojsci kaže: “ Nije niko nas tu raširenih ruku primio u vojsku, ni dočekao. Naša prva borba je bila da se izborimo za to mjesto, da učestvujemo u vojsci pošto smo ipak bili djeca. Ja sam tad imao 16, a on je imao 14“.

Spomenka, kako je navedeno u publikaciji, prvo nisu angažovali, a to mu je teško palo. Kad su krenule žešće borbe, linija se pomjerila, samim tim je došlo do problema sa snabdijevanjem vojnika određenim potrepštinama. Teren je bio nepristupačan.

– I on je tada uspio da uhvati neka dva konja i napravi zapregu. I silom prilika su ga primili, jer on je išao na prvu liniju, izvlačio ranjenike, dovozio municiju, dovozio hranu, bukvalno je postao nezamjenjiva karika u tim borbama i u toj jedinici. Sa Spomenkom zapregu je napravio i sa njim je vozio njegov prijatelj Slaviša Petrović koji je bio stariji samo godinu. Jednom, dok su vozili hranu za borce u selo Gradac, morali su da skrenu sa glavnog puta koji je usljed kiše bio pun velikih bara. Pošto nisu željeli da zamaraju konje, sišli su sa zaprege i pokušali da obiđu baru. Obilazeći, točak je aktivirao protivpješadijsku minu. Slaviša je bio lakše ranjen, a geler je okrznuo Spomenka. Bilo je to njegovo prvo ranjavanje u ratu – navedeno je.

Spomenko je u jednom intervjuu, govoreći o životu i vojničkim danima, rekao da se javio dobrovoljno da pomogne svom narodu i da oslobode selo od neprijatelja. Mnogi su htjeli da mu pruže krov nad glavom, ali on nije htio da ide. Prilikom granatiranja položaja VRS 20. marta 1993. godine je poginulo pet vojnika, a Spomenko je teško ranjen, da bi ubrzo i preminuo.

Posmrtno je odlikovan Medaljom zasluga za narod.

Slična sudbina je upisana i uz ime Igora Kisića, rođenog 1980. godine u mjestu Kula Banjer, Visoko. Otac Niko, odbornik u SO Visoko, ispričao je svojevremeno da je živio kod kasarne. U maju 1992. primijetio je, nakon povlačenja JNA, zastave sa ljiljanima i u tome su vidjeli jasnu poruku za Srbe da nemaju šta da traže u Visokom. Porodicu je sklonio na sigurno.

Po dolasku u Ilijaš otac se pridružuje Ilijaškoj brigadi VRS, a Igor je koristio svaki slobodan trenutak da ode u skladište municije, gdje su se okupljali borci iz jedinice. Majka mu je branila, ali bezuspješno.

– Igor se od 1. maja pridružuje Ilijaškoj brigadi i postaje njen najmlađi borac i jedan od najmlađih boraca VRS. Nikome nije uspjelo da ga ubijedi da je isuviše mlad, bio je uvjeren da je dorastao za to i tako se i ponašao. Zbog ponašanja postao je miljenik brigade. Bio je raspoređen u skladište, ali je često pripremao artiljerijsko oružje za djelovanje. Tokom ofanzive tzv. ARBiH na Nišićku visoravan početkom avgusta 1994. godine, sam je iz Ilijaša dovezao kamion potrebne municije borcima na prvoj liniji. Izazivao je čuđenje i divljenje kod saboraca i svojih vršnjaka – zapisano je u monografiji.

Djetinjstvo mu je prekinuto 3. oktobra 1994. prilikom jakog muslimanskog artiljerijskog napada na gradsko jezgro Ilijaša. Granata je pala u njegovoj neposrednoj blizini dok se nalazio u komandi voda.

Dejtonskim sporazumom Ilijaš je pripao muslimanskoj strani. Otac Niko je, ne želeći da mu sin počiva na tuđoj teritoriji, samoinicijativno ekshumirao njegovo i tijelo ujakovog sina. Tijela je stavio na kamionet i prevezao ih te sahranio u Zvorniku. Nakon kraćeg boravka, porodica Kisić se nastanila u Bijeljini, a Igorovo tijelo preneseno je u ovaj grad. I on je posthumno odlikovan Ordenom Miloša Obilića.

Strahote logora

Sve oštrice rata osjetio je i Brano Vučetić. Rođen je 14. juna 1983. godine, a živio je u Bjelovcu kod Bratunca sa ocem Radovanom, majkom Radojkom i starijim bratom Milenkom. U zasjedi komšija muslimana u septembru 1992, pri povratku sa sahrane, ubijena mu je majka. Vojska je u selo upala u decembru, dovikivali su da će ih klati i peći žive. Dva puta ranjen, u muslimanskom selu Poloznik vrijeđan, pljuvan, tamošnje žene i djeca su ga gađali kamenjem, da bi zatim bio odveden u logor Srebrenicu.

– Dobijali smo komad hljeba na dan. Ne znam kako su preživjela mala djeca koja su bila s nama. Ispitivao nas je Zulfo Tursunović koji je bio surov. Radili smo teške fizičke poslove. Pali u očajno psihičko stanje, tako da smo počeli željeti vlastitu smrt – napisano je u monografiji.

U zarobljeništvu je proveo 56 dana. Isto toliko dana je bio u istom duksu, koji čuva i danas. Tokom razmjene je saznao da su mu nastradali otac i brat.

 

 

 

 

(glassrpske.com)

Ostavi odgovor

Unesti Vaš komentar
Upišite Vaše ime