Kad bi ravnica znala da govori onda bi rekla i ovo – svi putevi u Semberiji vode na Savu – do Subotišta, do Domuzskele, Topolovca, Visoča, Lugova, Vrbovače… Vode uski i široki, prašnjavi i blatnjavi, krivudavi i pravi, tajni i javni, kroz šume i njive, kroz voćnjake i livade, kroz kukuruzišta i bostaništa, do broda i gaza, do čamca i skele, do navoza i prevoza, do mosta…
Vode putevi na ovu veliku rijeku znani i neznani, djevojački i momački, čobanski i ribarski. Kada prebrode široku rijekU, putevi se gube u modrim daljinama cijelog svijeta.
Nekada se jedan od tih puteva, onaj carski i državni (zvao se najprije rimski, pa kasnije dubrovački i mađarski) završavao baš pod savskim vrbama u Rači. Put je skelom dalje prelazio rijeku, verao se uz njenu visoku sremsku obalu i nastavljao dalje kroz hrastove šume prostrane nizije – Panonije.
Moderni graditelji trideset i četvrte godine, pred samim njegovim uvirom u Savu u Rači, savili su ga i odveli uzvodno do “Mosta kraljice Marije” na bročanskim lugovima. Odveli su ga od vode, a onda mostom preo nje u niziju. Taj novi, asfaltni put – ravan, širok i prav, sa bijelom linijom po sredini i dvjema, prema propisima, žutim na krajevima – koji je ranije prelazio Savu preko čelične grdosije, sada ide novim mostom „Evropa“, tik uz stari koji je nosio kraljičino ime.
Milenijumima je Sava bila od presudnog značaja za opstanak ljudi u ravnici. U svim istorijskim razdobljima bila je žila kucavica svekolikog života, o čemu svjedoče brojni arheološki ostaci pronađeni na njenom dnu. Najviše ih je nađeno u posljdnjem vijeku drugoga milenijuma, kada su ih snažni bageri i gliboderi, zajedno sa pijeskom i šljunkom, iznosili na svjetlost dana.
Samo mali dio tog blaga sačuvan je u muzejima Sremske Mitrovice, Beograda, Novog Sada, Bijeljine, Beča i drugih gradova, a sve ostalo, čak i ono od neprocjenjivog istorijskog značaja, neupućeni mašinisti ponovo su bacali na dno rijeke, jer za njih to nije imalo nikakvu upotrebnu vrijednost.
Ponešto od tog blaga je rasuto po brodskim kabinama i kućama riječnih mornara – matroza.
Savu su oduvijek brodile vojske, osvajali carevi i kraljevi, gazili nevoljnici i sužnji, putnici i namjernici… Svi su iza sebe ostavljali tragove. One na kopnu brzo je pojelo vrijeme, a oni koji u tim brođenjima dospješe na dno rijeke, traju i do naših dana.
Krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka, kada su ljudi bili upućeniji na rijeku Savu, a život im značajno zavisio od nje, u vrijeme malih voda, pronalaženi su ostaci iz davnina. Što zbog nemarnosti, što zbog nezainteresovanosti, stari ravničari malo su toga ostavili potomcima u nasledstvo.
Metalne predmete obično su prepravljali u alatke, a drvene i od drugog materijala ili su položili ili netragom uništili. Posljednjih godina Semberci su se počeli vraćati svojoj rijeci, pa je otkrivanje tragova prošlosti učestalije.
Dno Save je prava riznica u kojoj za podvodnu arheologiju ima dosta posla, bar na dijelu rijeke od Subotišta, graničnog prelaza kod semberskog sela Crnjelovo, pa do Sremske Mitrovice, gdje su “trezori” podvodnog muzeja najkrcatiji, jer je u rimsko doba to bilo područje carskog grada Sirmijuma.
U ataru sela Brodac, u Prekajama, i sada ima ostataka rimskih vila, koje su koristili rimski vojni i drugi dostojanstvenici.
U koritu Save nađeni su ostaci davno iščezlih životinjskih vrsta, čak i onih iz praistorijskog doba. Pronađeni su dijelovi skeleta mamuta, džinovskog jelena i bizona, koji su nekada nastanjivali Srem, Semberiju, Mačvu i pobrđa Majevice, Cera, Fruške gore i Gučeva.
Od biljnih vrsta najviše je ugljenisanih stabala hrasta lužnjaka koji je činio pravu prašumu u posavskom dijelu Semberije i Srema. Nanosi mulja vijekovima su ih čuvali od propadnja. Te drvene grdosije seljaci su izvlačili iz vode, pilili građu i pravili od nje drvene zgrade, jer je ona bila postojanija od dubova koji su tek odsječeni.
Na rijeci su nalažena čitava plovila ili njihovi dijelovi izgrađeni od hrasta lužnjaka. Na lokalitetima Ostojićeva, u Čelopeku, nađeni su ostaci starih topionica metala u kojima su kao gorivo korišteni hrastovi. Kasnije su ovi dubovi sječeni i spaljivani, pa je pepeo korišten za izradu najkvalitetnijeg stakla u Evropi.
Na semberskom dijelu Save nađen je hrastov čamac iz šesnaestog vijeka, isklesan od jednog trupca. čuva se u Muzeju Semberije u Bijeljini, a potiče iz vremena turskog povlačenja od Beča.
U novije vrijeme Sava je najduže brođena – prelažena i bila plovljena – kod Rače, kilometar uzvodno od ušća Drine. sa skela, čamaca, dereglija, lađa i parobroda u vodu je padalo dosta predmeta. Vođene su i brojne bitke za ovo strateško mjesto, počev od Huna, Kelta i Rimljana pa do dolaska Slovena, nadiranja Mađara, Turaka i drugih naroda.
Vode Save sačuvale su dosta tragova tih događaja.
Često bageri sa šljunkom izvade dijelove vojne opreme, oružja i vojnih plovila, alata, ličnih predmeta i drugog materijala. Tako su bageri kod Rače 1974. godine izvadili hrastov sanduk pun pivskih boca, star više od jednog vijeka. Rača je bila riječna luka – vojna i civilna – pa, su se zbog toga iz rijeke često vađeni ostaci plovila, drvenih konstrukcija, metalnih okova, navigacionih sprava, lanaca, sidra, brodske opreme i slično.
Veliki savski virovi, limani (u ravnici ih zovu ilimani) zadržavali su ostatke plovila i hrastova stabla, a kada su zatrpavani pijeskom i šljunkom, voda je kopala nove limane na nekom drugom mjestu. Najčešće ih je rijeka dubila u priobalju i nakon nekoliko godina ponovo ih zasipala.
Zbog toga na savskom dnu tako dugo postoje svjedoci prošlosti, pokriveni debelim naslagama šljunka i mulja, koje će nekada rijeka, ili ljudi modernim mašinama, izvaditi na svjetlost dana.
Slično je i sa savskim adama. Tamo gdje je nekada bila najjača riječna matica, zbog neke prepreke – kamena, drveta ili plovila, voda je nataložila mulj, pa su nastajala riječna ostrva – ade – koja, za razliku od limana, traju duže jer ih voda teže roni i ruši. Pod adama zasigurno ima dosta predmeta muzejske vrijednosti.
Bageri su od Rače do Sremske Mitrovice izvadili iz vode i komplet vojnih medicinskih instrumenata iz rimskog vremena, zatim legionarske šljemove, bronzanu vojničku diplomu i tridesetak bronzanih vojničkih kotlića i posuda.
Pronalažena je i grnčarija iz raznih epoha, među kojom i rimske cigle, zatim glinene i staklene posude iz srednjeg vijeka, te iz turskog i austrijskog perioda. Na nekim lokalitetima kod Sremske Mitrovice ronioci su pronašli šipove, ostatke starih rimskih mostova.
Često bageri sa dna rijeke na ušču Drine, gdje se sada jedino eksploatišu šljunak i pjesak, izvade za istoriju interesantne predmete koje ova plahovita rijeka donosi do Save iz krajeva kroz koje prolazi..
Podvodna riječna arheologija kod nas je tek u povoju i mali je broj stručnjaka u ovoj oblasti koji rone ili znaju usmjeravati profesionalne ronioce na pronalaženje onoga što je od istorijske vrijednosti i značajno za proučavanje.
Nešto se od ovoga čini u Sremskoj Mitrovici, ali kada bi stručnjaci duže i temeljitije istraživali dno Save pored Semberije, njena podvodna riznica bila bi premještena u vitrine i dvorane muzeja, pa tako postala dostupna široj javnosti.
Ono što se sada slučajno pronađeno pobudi znatiželju i istraživački duh ljudi sa obala rijeke. Sava u svoje podvodne trezore skladišti i svjedočanstva o našem postojanju: o ratovima, stradanjima, povodnjima, zanatima i svekolikom životu.
Ko zna kada će oni biti izvađeni iz riječnih depoa i svjedočiti o nama i našem uzavrelom vremenu?
Vode pamte.
Sve geotermalne vode, koje se sada u ravnici koriste, stare su dvadeset hiljada godina. Čiste su i zdrave. Stručnjaci kažu da dio voda Drine, nakon izlaska ispod brda Gučeva i obronaka Majevice, ponire i milenijumima stoji u ogromnim vrelim podzemnim jezerima Mačve i Semberije.
Vode iz našeg vremena su zagađene i potomcima ne ostavljamo ničeg dobrog.
Šta će oni misliti o nama?
(BN televizija/Tihomir Nestorović)
