On je porodičan je čovjek, zaposlen, ima dvoje osnovaca, stambeni kredit, punoljetno auto i roditelje na selu.
Sebe sam, započinje on priču, smatrao umjerenim igračem. Sedmično sam igrao tri četiri tiketa, na uloženih pet maraka gađao sam sto. Prosječna kota mi je samim tim, bila nešto više od dvadeset. Da se razumijemo, uživao sam u igri, iščekivanju gola ili promjeni rezultata na teleteksu. I sada uživam u tome, ali što bi moja baka rekla “o svom grošu”.
KAKO SISTEM FUNKCIONIŠE
Sistem je jednostavan, ali funkcioniše. Čovjek je otvorio svoju kućnu kladionicu. Kladi se isto koliko se i kladio ranije, samo je zamijenio uloge. Postao je “vlasnik” kladionice. Skromne ali kako kaže, “donosi” u kuću, iako ima samo jednog aktivnog igrača, njega. Odigra tiket po kladioničarskim kotama na list papira, a novac naijenjen za klađenje umjesto u kladionicu ubaci u kasicu.
Ukoliko ne pogodi opklade, uloženi novac ostaje u njegovoj kasici. Ukoliko pogodi, dobitak uzima iz te iste kasice. Nakon mjesec dana svakodnevne igre prošao je jedan tiket od 120 maraka koji je isplatio iz iste kase u koju ubacuje uplate svojih listića. U kasi je prvi mjesec ostalo 150 maraka.
Drži se osnovnog kockarskog pravila, mnogo više se izgubi nego dobije na kladionici. Ovaj Banjalučanin je strast za “igrom” pobijedio zdravim razumom.
(blic.rs)
