Sa namjerom ovaj tekst nije napisan, ni objavljen, na taj isprazni, otrcani praznik, 8. mart. Zar nije nepošteno i čak šovinistički posvetiti samo jedan dan njima koje su nas rodile, koje rađaju našu djecu, koje vrijedno rade svakog dana, podižu porodice, postižu uspjehe na poslovnom planu, ispravljaju naše greške, smiruju, ispravno rasuđuju, drže nas na okupu, griju dom kao što sunce grije zemlju.
Nije fraza da je žena stub, ne samo porodice kao nukleusa, već i čitavog svijeta. Samo Bog zna šta bi se sve još ružno izdešavalo na ovoj planeti da žene nisu korigovale i ublažavale razne situacije, što same sa uticajnih položaja, što utičući na svoje moćne muževe kod kuće. Rizik ovakvog pisanja je da vas zovu papučar, ali šta je to u poređenju sa zadovoljstvom odavanja priznanja svim heroinama koje nam uljepšavaju život. One su zaslužne što su mnogi nepopravljivi tipovi postali ljudi. Možemo li zamisliti samo jedan dan apsolutno bez njih u svom okruženju, eto taj osmi mart na primjer? Čini mi se da bi većina stvari prestala da funkcioniše. Za par dana urušilo bi se potpuno sve što poznajemo u ovom savremenom svijetu.
Premalo ih poštujemo, fizička dominacija nam je data da možemo da ih štitimo, a ne da ih krhke ugrožavamo. Treba biti pošten, pa reći da žene prije sazrijevaju, okreću se ozbiljnim životnim obavezama, i ostvarivanju na raznim poljima. Treba li bolji primjer od toga što mi i u tridesetim ili četrdesetim godinama možemo sate provesti trčeći za loptom, i zbog toga se “na mrtvo” posvađati sa najboljim prijateljima?
U nekim davnim vremenima, i drevnim kulturama, žene su imale status božanstva. Iako je to (priznaće i one same) pretjerano, tretman kao kraljice velika većina njih zaslužuje. Ako ćemo im tražiti i manu, “zvocanje” (uglavnom dobronamjerno) je neprikosnoveno na mjestu broj jedan. Priznaćete ipak da je to zanemarljivo u odnosu na sve ono dobro i nenadoknadivo što one daruju ovom svijetu.
(infobijeljina.com/Stojan Krunić)
