Intervju: Željko Vrebac
U vremenu u kojem često govorimo o humanosti, solidarnosti i ljudskosti, priča Željka Vrebca podsjeća nas da se najveća djela ponekad rađaju iz jednostavne rečenice: „Ako mogu pomoći, tu sam.“
Željko je odlučio donirati dio svoje jetre kolegici i prijateljici Editi Ćumurović, s kojom nije u krvnom srodstvu. Njegova odluka nije bila rezultat dugog premišljanja, već spontan odgovor čovjeka koji nije želio stajati po strani dok se neko njemu blizak bori za život.
Transplantacija bi trebala biti obavljena u klinici Medipol u Istanbulu, u Turskoj, a planirani odlazak je 26. oktobra 2026. godine. U razgovoru za naš portal Željko govori o svom životu, odnosu s Editom i njenom porodicom, pripremama za transplantaciju i razlozima zbog kojih je odlučio napraviti ovaj veliki korak.
nula49: Ko je Željko Vrebac?
Željko Vrebac: Ja sam Željko Vrebac. Rođen sam 19. aprila 1980. godine u Brčkom. Moja majka Antonija radila je u Pošti do početka onog nesretnog rata. Roditelji su mi se razveli kada sam imao dvije godine. Imam sestru Željku, rođenu 1977. godine, koja danas živi u Kanadi.
Pohađao sam Osnovnu školu „Tamara Begović“, završio srednju stručnu školu, a danas radim kao radnik na održavanju, odnosno domar, u Pravosudnoj komisiji Brčko distrikta BiH.
n49: Kome ste odlučili donirati dio jetre i ko je Edita Ćumurović?
ŽV: Edita je moja dobra prijateljica i kolegica. Radi u zemljišnoknjižnom odjeljenju Osnovnog suda. Nas dvoje nismo u rodbinskoj vezi, ali kao da jesmo.
Njen svekar Fahro moj je radni kolega već 13 godina. On je pogonski električar i zajedno radimo u Pravosudnoj komisiji. Fahru doživljavam kao oca kojeg nikada nisam imao. On me savjetuje, ohrabruje u teškim situacijama i svakodnevno dijelimo koru hljeba.
Zato kažem da smo Edita i ja povezani mnogo više nego što bi se to moglo zaključiti na prvi pogled. Tu su prijateljstvo, kolegijalnost i posebna veza koju imam s njenim svekrom.
n49: Kako ste saznali za Editino zdravstveno stanje i kada ste odlučili da joj pomognete?
ŽV: Kada mi je Fahro rekao da je Edita u bolnici i da je u veoma teškom zdravstvenom stanju, odgovorio sam mu da sam tu za njega i za Editu ako bilo šta mogu učiniti.
Rekao mi je da bi možda mogla biti potrebna transplantacija jetre, ali da ćemo vidjeti kako će se situacija dalje razvijati.
Odmah sam mu rekao: „Fahro moj, ako ja mogu, ja ću joj dati svoju jetru.“
Pošto nisam znao koja sam krvna grupa, već sutradan sam uzeo slobodan dan i otišao u laboratoriju da to provjerim. Utvrđeno je da je moja krvna grupa 0 negativna i da odgovara Editinoj.
U međuvremenu joj se stanje pogoršavalo iz sata u sat. Istog dana kada sam saznao da se moja krvna grupa podudara s njenom, rekao sam Fahri da pozove svog sina Sanela kako bi kontaktirao doktoricu i obavijestio je da imaju potencijalnog donora.
n49: Da li ste u bilo kojem trenutku sumnjali u svoju odluku?
ŽV: Čim sam saznao u kakvoj je situaciji, nisam dvojio ni sekunde. Odmah sam prelomio i rekao da ću donirati dio svoje jetre, samo da joj spasim život.
n49: Kako su vaša porodica i prijatelji reagirali kada ste im saopćili šta namjeravate učiniti?
ŽV: Sestra i rodica bile su prve kojima sam to rekao. Njihova podrška mi u ovome znači sve.
Podržavaju me jer znaju da je to moja konačna odluka i da od nje neću odustati.
n49: Kako teku pripreme za transplantaciju i ko vam je pomogao na tom putu?
ŽV: Priprema za transplantaciju jetre za mene je bila jedno od najizazovnijih razdoblja u životu, ispunjeno strahom i neizvjesnošću. Ipak, uz pomoć ljekara, njihovu stručnost i ljudskost, taj put postao je lakši.
Ovim putem želim izraziti najdublju zahvalnost doktorici Žani Rakanović s Internog odjeljenja Bolnice Brčko, doktorici Elvisi i medicinskim sestrama.
Posebnu zahvalnost upućujem i doktorici Majdi Mehmedović s Odjeljenja za gastroenterologiju Univerzitetskog kliničkog centra Tuzla, koja je učestvovala u pripremama za transplantaciju naše Edite.
n49: Gdje će biti obavljena transplantacija i kada putujete?
ŽV: Transplantacija će biti obavljena u Turskoj, u klinici Medipol u Istanbulu. Tačan datum odlaska je 26. oktobar 2026. godine.
n49: Postoji li strah od operacije i mogućih komplikacija?
ŽV: Naravno da postoji. I rutinska operacija slijepog crijeva može biti rizična i može doći do komplikacija, a da ne govorimo o transplantaciji i operaciji koja podrazumijeva uklanjanje dijela organa.
Ali ja o tome uopće ne razmišljam. Razmišljam samo o tome da se probudim iz anestezije i pitam kako je Edita.
n49: Šta za vas znači spasiti nečiji život?
ŽV: Za mene spasiti nečiji život znači potvrditi vlastitu ljudskost. To nije čin junaštva radi aplauza, već tiho obećanje da niko u svojim najtežim trenucima ne bi trebao biti sam.
Kada pomognete nekome da preživi, ne mijenjate samo njegovu sudbinu već pružate nadu cijeloj njegovoj porodici i svima koji ga vole.
n49: Šta biste poručili ljudima kada je riječ o doniranju organa?
ŽV: Odluka o doniranju dijela jetre za života jedan je od najnesebičnijih, ali i najkompleksnijih činova koje osoba može učiniti.
Kada govorimo o doniranju organa i transplantaciji, najvažnije je znati da jedan donor organa nakon smrti može spasiti više života, a često se navodi broj do osam, te značajno poboljšati kvalitet života mnogim drugim ljudima.
Važno je da se o ovoj temi govori otvoreno, da ljudi budu informirani i da razumiju koliko doniranje organa može značiti onima kojima je transplantacija jedina nada.
n49: Čemu se najviše nadate u narednom periodu?
ŽV: Nadam se i želim da svi mi na ovom području, ali i u čitavoj našoj dragoj i miloj Bosni i Hercegovini, mislimo jedni drugima dobro i činimo dobre i humane stvari.
To je ono što nam je svima potrebno.
────────
Priča Željka Vrebca nije samo priča o transplantaciji. To je priča o prijateljstvu, zahvalnosti i čovjeku koji je, suočen s tuđom životnom borbom, odlučio učiniti sve što je u njegovoj moći da pomogne.
Ponekad se ljudskost ne dokazuje velikim riječima, već odlukom da budemo uz nekoga kada mu je najteže.
Za nula49 razgovor vodio: Željko Lazarević
