Našoj redakciji danas se obratio roditelj sa zanimljivim pitanjem – ko i kako određuje cijenu školskih izleta.
Ovo obraćanje prenosimo u cjelosti, bez izmjena:
Roditeljima učenika jedne osnovne škole u Brčko distriktu BiH nedavno je ponuđen jednodnevni odlazak u Tuzlu povodom Dana filma.
Cijena izleta iznosi 40 konvertibilnih maraka po djetetu, a u nju su uključeni prijevoz i ulaznica za kino projekciju. Na prvi pogled, riječ je o bezazlenoj i edukativnoj aktivnosti. Međutim, kada se cijena razloži na osnovne stavke, ostaje niz pitanja na koja roditelji nemaju jasan odgovor.
Prema javno dostupnim cjenicima, školske kino projekcije u terminima od 9 do 14 č koštaju između 6 i 7 KM po učeniku. To znači da se najveći dio ponuđenog iznosa odnosi na prijevoz. Ako se od ukupne cijene od 40 KM oduzme cijena ulaznice, dolazimo do iznosa od približno 33 KM po djetetu, samo za vožnju na relaciji Brčko–Tuzla–Brčko.
Roditelji su se, sasvim opravdano, zapitali da li je to realna cijena.
Prema procjenama zasnovanim na komercijalnim ponudama prevoznika, najam kompletnog autobusa sa vozačem, kapaciteta oko 55 sjedišta, za jednodnevnu vožnju Brčko–Tuzla–Brčko iznosi približno 450 KM ukupno. Kada se taj iznos podijeli na broj učenika, dolazi se do cijene od oko 8 KM po djetetu.
Razlika između stvarnog troška prijevoza i cijene koja se roditeljima naplaćuje je očigledna.
Postavlja se jednostavno pitanje: gdje završava ostatak novca?
Roditelji nisu protiv izleta, niti žele uskratiti djeci zajednička iskustva, druženje i uspomene. Problem nastaje onda kada cijena izgleda neproporcionalno visoka u odnosu na realne troškove, a pritom ne postoji jasna i transparentna kalkulacija. U takvim situacijama roditelji se dovode u nezgodan položaj, ako odbiju da plate, dijete ostaje kod kuće i biva isključeno iz kolektivnog događaja. Ako pristanu, ostaje gorak osjećaj da su pristali na nešto što nije pošteno objašnjeno.
Ovdje se ne radi o nekoliko maraka razlike, već o principu. Škola je obrazovna institucija, a ne turistička agencija. Aktivnosti koje se organizuju u okviru nastave trebalo bi da budu vođene obrazovnim i pedagoškim interesima djece, a ne da ostavljaju utisak da neko na njima ostvaruje nesrazmjernu zaradu.
Zato se s pravom otvara i pitanje procedure. Da li je za ovakve aktivnosti potrebno pribaviti više ponuda? Da li postoji obaveza da se roditeljima predoče troškovi prijevoza i ostalih stavki? Zašto se u praksi često pojavljuje samo jedan organizator ili jedan prevoznik, bez stvarne mogućnosti poređenja cijena?
Transparentnost nije prepreka organizaciji izleta, naprotiv, ona gradi povjerenje. Jasno prikazana struktura troškova, više ponuda i mogućnost uvida u način formiranja cijene uklonili bi sumnje i tenzije koje se sada nepotrebno stvaraju između roditelja i škole.
Roditelji ne traže privilegije, već odgovore.
I ono najvažnije, traže da se njihova djeca ne dovode u situaciju da cijenu tuđih odluka plaćaju osjećajem isključenosti ili nepravde.
Ako škola treba da uči djecu vrijednostima, onda bi upravo na ovakvim primjerima trebala pokazati šta znače odgovornost, poštenje i transparentnost.
