Rat svih protiv svih, u kome je čovjek čovjeku vuk, glavna karakteristika prirodnog, odnosno preddržavnog stanja, u savremenim društvima, tj. državi, je okončan.
Umjesto agresivnog odnosa, sve do fizičke prijetnje za goli život i opstanak drugog čovjeka, što moderna država izričito zabranjuje i kažnjava, čovjek današnjice je, naročito u liberalnim društvima, svom savremeniku postao – prolaznik. Neki bi rekli, ogroman civilizacijski iskorak.
„Čovjek je čovjeku – prolaznik“, upozorio je svojevremeno Ivan Iljin, koji, u stvari, time oštro kritikuje odsustvo tradicionalizma i religije u savremenim društvima . To, uz naglašen individualizam, za Iljina, za posledicu ima čak i odumiranje opšteg, tj. javnog interesa.
„Hladni razum i proračun stvorio je od ljudi trgovce, koji su vođeni jedino korisnošću, bez ikakvih ideala ….“
U takvim društvima, nema otvorene prijetnje drugome, po pravilu, kao u prirodnom stanju, ali ni pretjeranog interesovanja za sudbinu drugog, dok je solidarnost, postala pravi kuriozitet. Sve to, međuljudske odnose, u većini, svodi upravo na odnose prolaznika; bez empatije, hladne, i krajnje proračunate.
Idu nam izbori, vrijeme kada demokratske zajednice treba da izaberu svoje političke vođe.
Pored svih promjena, naročito u političkom životu, izbori djelimično mijenjaju i dotadašnji karakter međuljudskih odnosa na mikro planu. Te relacije, naročito kada su u pitanju kandidati za izborne političke funkcije, postaju najednom srdačne, tople, pune razumijevanja i empatije prema drugima, toliko da i slučajni prolaznik, u stvari, postaje blizak, kao da je rod; pored njega se ne može proći tek tako, bez rukovanja, makar. Ovaj „danak“ demokratiji i opštem pravu glasa, sigurno nije mogao proći nezapaženo ni ovih dana.
Interes da se (za)dobije povjerenje, koji će rasti kako nam se primiče oktobar, naoko, humanizovao je političko tržište, ali nije uticao na suštinu; riječ je, ipak, o trgovini, u kojoj se glas birača kupuje. Radom, rezultatima, dobrim ponašanjem, pritvorstvom, privilegovanjem, pa sve do plaćanja novcem…Svako ima svoju cijenu i valutu u kojoj se ona plaća. Neke su dopuštene, i podrazumijevaju se, dok druge, zakoni izričito zabranjuju.
U Engleskoj su ugledni političari još 1.700. godine, ustanovili da se „na berzi radi sa izborima kao sa vrednosnim papirima i da je cijena jednog glasa isto tako poznata kao i cijena jednog jutra zemlje“.
Zahvaljujući izborima, u stvari, od vuka, pa preko Iljinovog, običnog prolaznika, čovjek je čovjeku, danas postao – glasač!!! Makar, dok ne prođu izbori.
S druge strane, u praksi nije, u potpunosti, prestala da postoji ni Hobsova definicija međuljudskih odnosa iz preddržavnog perioda; samo se ograničavaju njeni adresati, i naravno, ublažava forma djelovanja. Drugim riječima, sa izbornom godinom nastupa stanje u kome se politički kandidat preobražava u vuka i to prema drugom kandidatu, bez obzira na to da li se radi o političkoj konkurenciji između različitih političkih subjekata,tj.partija, ili pak unutar jedne interesne grupe. Svaka konkurencija poprima obilježje prijetnje, i nastaje, doduše (samo) u političkom smislu, „Hobsov rat svih protiv svih“, često praćen izvještavanjem masovnih sredstava komunikacije, u današnje vrijeme. Zato ne čudi da je rimski istoričar Tit Livije, još u drevna vremena, upozorio da „borba između stranaka jeste i uvijek će biti znatno gora nevolja za narod, nego što je rat, glad, pomor ili ma koji drugi gnev Božiji“.
U političkom, tj.stranačkom djelovanju tokom izbora, i na našim prostorima, od početka parlamentarizma do danas, malo se šta promijenilo. Napredovali su, čini se, jedino sredstva i tehnike komunikacije.
„…Govornici su zbora, tu, da već postojeće raspoloženje dovedu do krajnjih granica. Stalna im je tema, da su „ova“ vlada ili „ova“ partija uzrok celoj nesreći, da je narod došao do prosjačkog štapa, da jede brst, da se obukao u liku (kudelju), itd. A što sve nije bilo kada je partija koja drži zbor bila na vladi i što sve neće biti, već do sad neviđeno i nečuveno blagostanje, ako partija dođe na vladu, za šta već ima znakova…“ Odlomak je, iz teksta Dragiše Mijuškovića „Politika u Srbiji“, o stranačkom zborovanju, koji je objavljen u listu „Red“, mart-april, 1894. godine, a mogao bi, bez obzira na arhaičnosti izražavanja, sigurno biti i dio novinskog izvještaja sa bilo kojeg predizbornog skupa, danas, 130 godina kasnije.
Politički problemi su u osnovi religiozni i moralni problemi. Kriza sa kojom se današnja društva mahom suočavaju, uključujući i naše, mnogo je dublja od ekonomske: to je kriza svijesti i morala. Trebaće decenije pa možda i cijeli vijek da se ona prevaziđe.
U takvim okolnostima, dok se zaista ne desi ono na šta, pored ostalih ukazuje i Aleksandar Solženjicin, gotovo umirujuće – ma koliko se to činilo paradoksalnim – djeluju proročanstva pojedinih autora, na osnovu Tukididovih iskustava iz Peloponeskih ratova i kasnijih.
Zasnovana na antropološkom pesimizmu, ona nam hladno poručuju da je „izvesno da će u doglednoj budućnosti političko društvo biti ono što je oduvijek bilo: tek, pristrasno društvo ophrvano partikularizmom, čiji je prvenstveni cilj samoodržanje a najviši cilj samounapređenje“. Pa ko voli, neka izvoli! Bio vuk, prolaznik ili glasač, isto se piše, još dugo.
Srećna Nova 2024. godina, svima koji vrijeme računaju prema izbornom kalendaru!!!
