Dok neki slave, kao i svake godine, 1. mart u BiH Srbe podsjeća na dan kada je 1992. godine ispred Stare pravoslavne crkve na Baščaršiji u Sarajevu ubijen srpski svat Nikola Gardović, što je nagovijestilo građanski rat, odnosno početak tragičnog ratnog sukoba u bivšoj državi.
.jpg)
Na “krvavoj” srpskoj svadbi ubijen je otac mladoženje, a pravoslavni sveštenik Radenko Mirović je ranjen. Ubice, koje tadašnja vlast u Sarajevu nije ni pokušala da identifikuje i kazni, spalile su i srpsku zastavu.
Tog 1. marta, u 14.30 časova, u crkvi Svetog Preobraženja u Novom Sarajevu obavljeno je vjenčanje Milana Gardovića i Dijane Tambur, nakon čega je svadbeni ručak bio organizovan u Domu svete Tekle, u Staroj pravoslavnoj crkvi na Baščaršiji.
Poslije vjenčanja, oko stotinu svatova u automobilskoj koloni uputilo se u Dom udaljen oko sedam kilometara. S obzirom da ispred Stare crkve ne postoji parking, kolona je stala 150 do 200 metara dalje, kod Vijećnice, gdje su ostavljeni automobili, a svatovi su pošli pješke prema Crkvenom domu.
Prema svjedočenjima svatova i očevidaca, iz pješačke zone na Baščaršiji svatovima je prišao bijeli “golf” u kojem su bila četvorica sarajevskih kriminalaca, a među njima ozloglašeni Rasim Delalić-Ćelo. Oni su izašli iz vozila i pokušali barjaktarima da oduzmu srpske zastave.
Došlo je do komešanja, poslije čega su dvojica mladića zapucala i ranila srpske svatove Mirovića i Gardovića, koji je preminuo nekoliko minuta kasnije u kolima Hitne pomoći.
Jedan od svatova – Aco Jovančić ranije je rekao Srni da su se tog dana svatovi okupljali u sarajevskom naselju Alipašino Polje, a domaćini Gardovići su na balkon svog stana, u skladu sa tradicionalnim srpskim običajima, istakli zastavu – srpsku trobojku.
“Međutim, već tada smo među komšijama primijetili njihovu netrpeljivost i čuli neprimjerene i zlurade komentare”, rekao je Jovančić.
On navodi da je desetak bandita pokušalo da dohvati i skine srpsku zastavu, što im nije dozvoljeno.
“I baš kad smo pomislili da su nas pustili na miru – na putu ka crkvi Svetog Preobraženja u Novom Sarajevu pokušali su više puta svojim automobilima da presijeku našu svadbarsku kolonu, ali i to smo im oprostili, misleći da je riječ o saobraćajnoj gužvi”, sjeća se Jovančić.
Provokacije su eskalirale u porti crkve u Novom Sarajevu, jer su svatovi bili izloženi psovkama, prijetnjama i povicima: “Šta ćete vi ovdje? Nije ovo Srbija! Idite u Srbiju!”.
Kada su došli na svadbeni ručak u Staru crkvu na Baščaršiji, tek tada su se uvjerili u zle namjere, jer je tu nastao pravi haos i pucnjava.
“Očekivali smo da se sve to stiša, jer je riječ o svadbi, ali oni su uporno pokušavali da nam otmu zastavu, zbog čega je nastala velika gužva. Hvala Bogu, i sreća je svih nas, da su svatovi ispoštovali svadbu, kao svjetovni, ali i kao duhovni čin, jer je riječ o svešteničkoj porodici”, navodi Jovančić.
Njega posebno bole sjećanja na pokojnog Nikolu, domaćina svatova, koji je domaćinskom ploskom pokušavao da odvrati napasnike govoreći im: “Šta to činite? Ne kvarite mi veselje, sram vas bilo!”, a zauzvrat je pucano u njega.
“Još osjećam njegovu vrelu krv na rukama, a nisam zaboravio ni kako me moj bivši kolega policajac ignorisao kada sam ga zamolio da pozove miliciju i hitnu medicinsku pomoć.
Tada me uhvatila panika – on ne reaguje, a pored nas… Kroz svu tu gužvu, prolaze čak tri medicinska auta i ne gledaju na nas, a Nikola nam umire na rukama…”, sjeća se Jovančić, penzionisani policajac.
Za ubistvo Nikole Gardovića niko nije odgovarao, iako je predratni sarajevski kriminalac Rasim Delalić-Ćelo kasnije javno priznao da je ubio Gardovića.
Kantonalno tužilaštvo u Sarajevu je tek početkom 2006. godine pokrenulo sudski proces protiv ubice, ali nikada nije okončan, jer je ovaj zločinac ubijen 2008. godine u Sarajevu.
Osim Delalića, svjedoci su kao napadače prepoznali i Suada Šabanovića iz Zvornika i Muhameda Švrakića iz Sarajeva, sina osnivača zloglasnih “Zelenih beretki” Emina Švrakića. Četvrti napadač je Taib Torlaković, koji je kao i Ćelo, nakon rata ubijen u mafijaškom obračunu u Sarajevu.
Delalić je odmah na početku ratnih sukoba u Sarajevu postao komandant Devete muslimanske brdske brigade takozvane Armije BiH, a od tadašnjeg predsjednika takozvanog Predsjedništva BiH Alije Izetbegovića “za zasluge” je dobio na poklon pištolj sa posvetom.
Protojerej-stavrofor Srpske pravoslavne crkve Vojislav Čarkić, koji je godinama “službovao” u Sarajevu, kaže da “sve dok se nije desilo ubistvo srpskog svata na Baščaršiji, Srbi u Sarajevu i tadašnjoj BiH, nisu ni pomišljali na političko ili neko drugo organizivanje s ciljem zaštite lične bezbjednosti”.
“Za mene, to je bio prvi znak rata u BiH, za koji su, kako se to veoma brzo pokazalo, druga dva naroda u BiH već bila spremna i politički organizovana, dok Srbi nisu pomišljali ništa slično”, rekao je ranije Srni prota Vojo.
Istog dana kada je ubijen srpski svat i spaljena srpska zastava – 1. marta 1992. godine održan je i referendum o nezavisnosti BiH.
Referendum, koji je bio pravi pokretač neprijateljstava, donio je očekivani rezultat, jer je 62,7 odsto muslimanskih i hrvatskih birača glasalo za nezavisnost BiH i izlazak iz SFRJ.
Birači srpske nacionalnosti, koji su se zalagali za opstanak zajedničke države, mahom nisu izašli na referendum, koji prema tada važećem Ustavu BiH nije ni mogao biti raspisan i održan bez pristanka predstavnika sva tri naroda.
Referendum, koji je priznala međunarodna zajednica, produbio je političke razlike tri naroda u BiH i otvorio put za međusobne sukobe.
U Federaciji BiH 1. mart se obilježava kao “dan nezavisnosti BiH”, dok ovaj datum Republika Srpska ne priznaje i smatra ga uvodom u krvavi rat u BiH. U Brčkom 1. mart je radni dan, ali ga pojedine organizacije i političke stranke obilježavaju kao praznik.
(glassrpske.com/nula49.com)
