Propovijedao društvenu pravdu pa završio u ludnici: Na današnji dan umro je Petar Kočić

Danas se navršava tačno 103 godine od kada je, sam i zaboravljen, u beogradskoj duševnoj bolnici preminuo Petar Kočić, srpski pjesnik, političar i pisac “srpskog narodnog ponosa” koji je za vrijeme svog kratkog vijeka ipak uspio da stvori likove “veće od života” po kojima ćemo ga i danas pamtiti.

Petar Kočić (1877. — 1916.) je bio srpski pjesnik, pisac i političar. Rođen je u selu Stričići na planini Manjači kod Banja Luke.

Osnovnu školu je pohađao u manastiru Gomionica gdje mu je otac, zakaluđerivši se kao udovac, bio iguman.

Upravo te prve godine u mnogome su odredile Petrov cio život – pripadao je generaciji srpskih intelektualaca koja se mnogo borila za svoje ideale, ali i mnogo zbog toga stradala.

Gimnazijsko obrazovanje je počeo u Sarajevu, ali je zbog nacionalističkih stavova i “srbovanja” istjeran u trećem razredu, pa je morao da pređe u Beograd.

Filozofiju je učio u Beču, ali je njegova najveća želja bila da život provede u rodnom kraju. Radio je u Sarajevu kao činovnik, ali je ubrzo otpušten zbog učešća u radničkom štrajku i protjeran u Banjaluku. Međutim, ni tamo za Kočića nije bilo mira!

Uoči aneksije Bosne i Hercegovine, Kočić je pokrenuo list “Otadžbinu” i stvorio političku grupu koja je propovijedala borbu protiv Austrije ostataka feudalnog ropstva. Bio je omiljen u narodu i slavljen među omladinom željnom otpora protiv okupatora.

Tamo gde je narod vidio svog prvaka, država je vidjela opasnog protivnika. Kocić je više puta hapšen i krivično gonjen.

Ono što nije mogao da kaže u “ozbiljnoj prozi” rekao je u satiri. “Jazavac pred sudom” i “Sudanija” postala su djela koja su se čitala u jednom dahu, ali i prepričavala ispod glasa i samo u krugu probranih prijatelja.
Neprestana borba uzela je svoj danak i uoči Prvog svjetskog rata na Petru Kočiću su primećeni znaci duševnog rastrojstva.

Oboljelog pisca smjestili su za vrijeme Prvog svjetskog rata u beogradski “Dom za s uma sišavše”, prvu bolnica na Balkanu u kojoj su bili smješteni psihijatrijski bolesnici.

Ironično, priča kaže da je Petar Kočić u ovoj bolnici bio srećan. Govorio je da je tu “živi u slobodi” i da ne mora da gleda austrougarsku vojsku kako paradira njegovom domovinom.

Živio je samo 39 godina. Protivnici su ga iz sveg glasa nazivali ludim i opasnim. Pristalice su ispod glasa šaputale da je on propovednik društvene pravde i pisac srpskog narodnog ponosa. Prijatelji su mu savjetovali da ćuti, ali on to nije mogao. Petar Kočić cijelog je života govorio i pisao ono što je mislio… bez obzira na cijenu.

 

 

 

 

(dnevno.rs)

Ostavi odgovor

Unesti Vaš komentar
Upišite Vaše ime